Život bez nasilja je osnovno ljudsko pravo

Nataša Jovanović, diplomirana pravnica iz Autonomnog ženskog centra iz Beograda, koja se bavi koordinacijom projekata i prevencijom nasilja, posebno među mladim ljudima, bila je gošća u emisiji Kontrola leta ljubljanskog Radija Študent. Za Radne žene prenosimo razgovor o aktivnostima Autonomnog ženskog centra, kao i o tome koliko je rodno nasilje danas prisutno u Srbiji i kako se boriti protiv njega.

Za početak da predstavimo Autonomni ženski centar. Možete li nam reći čime se sve bavite, koji su vaši ciljevi i vaše aktivnosti?

Autonomni ženski centar je ženska feministička organizacija, koja je osnovana još 1993. godine, znači, pre dvadeset i tri godine. Osnovale su je aktivistkinje i volonterke na SOS telefonu koje su zapravo tih ratnih godina pokušavale da odgovore na brojne potrebe žena izbeglih sa prostora bivše Jugoslavije i silovanih tokom rata na tim prostorima. Danas, autonomni ženski centar pored te uloge SOS telefona i direktne podrške ženama u vidu konsultacija, ima i druge usluge za žene žrtve nasilja, ali i razvijenu saradnju sa institucijama.

Naša misija je da verujemo da je život bez nasilja osnovno ljudsko pravo, i u skladu sa tim pružamo specijalizovanu podršku ženama, podstičemo individualni i institucionalni odgovor na muško nasilje nad ženama i dopinosimo jačanju građanskog društva.

Koje sve vrste podrške pružate ženama koje su preživele nasilje?

Imamo psihosocijalnu podršku sa jedne strane, imamo SOS telefon, i imamo dogovor da ga uvek izgovorimo glasno 266 22 22. Znači to je ona primarna informacija na kojoj rade volonteri i konsultantkinje i daju prvu podršku. Imamo direktne psihosocijalne konsultacije sa ženama, za njihovo podržavanje za prevazilaženje traume nasilja. Organizujemo grupe samopomoći za njih.

Sa druge strane, imamo besplatnu pravnu pomoć, znači i pravni SOS telefon 265 61 78, gde takođe žene koje su preživele neki oblik nasilja mogu da se jave i da dobiju osnovne informacije i besplatne pravne savete. Imamo direktne pravne konsultacije, pišemo podneske, pribavljamo dokaze za klijentkinje, i naše advokatice ih besplatno zastupaju u sudskim postupcima koji se odnose na tužbe za mere zaštite od nasilja, u krivičnim postupcima za nasilje u porodici, za nedavanje izdržavanja, za razvod braka… Znači, svi oni postupci koji prate pitanje nasilja u porodici.

Možete li nam reći koliko je danas prisutno nasilje u Srbiji i da li postoje neke razlike u odnosu na ranije godine?

Preciznih podataka nema. Nama se na godišnjem nivou obrati oko hiljadu i po žena, ali to je taj broj koji mi možemo u skladu sa našim kapacitetima da pokrijemo. Ono što ja često čujem kad sam na terenu je to da danas nasilja ima više nego što ga je bilo. Naša procena je da nema više nasilja, nego da je zapravo vidljivije danas, da postoje zakoni i procedure koji regulišu ovu oblast i da je vidljivije i u sistemu i van njega, kao i u medijima i u svakodnevnom životu. Nekada se o tome nije mnogo pričalo, to je bila privatna stvar porodice.

Danas to više nije tako, danas imamo krivično delo za nasilje u porodici, danas imamo po porodičnom zakonu mere zaštite od nasilja u porodici, tako da je nasilje u javnosti zapravo vidljivije. Neka istraživanja koja su rađena još 2002. godine govore o tome da je svaka treća žena žrtva nekog oblika psihičkog nasilja, svaka četvrta žena rodno zasnovanog nasilja.

Jedno od prvih istraživanja na temu krivično- pravni odgovor i porodično-pravni odgovor na nasilje je radio upravo Autonomni ženski centar u saradnji sa Ženskim istraživačkim centrom, još 2006/2007. godine. Novija istraživanja i tadašnja ukazuju na nekoliko stvari. Generalno je kaznena politika prema nasilnicima u porodici blaga. Jedan mali deo dospe do krivičnog suda i bude optužen. Znači, nije problem kada je fizičko nasilje u pitanju i kada postoje vidljive povrede. Iako zakon pokriva i psihološko nasilje, kao i sve druge patnje žena, zapravo se procesuira samo kada postoje fizičke povrede.

Blaga je kaznena politika. Najčešće se izriču uslovne osude, pa tek onda posle toga minimalne zatvorske kazne. Znači, oko pet meseci u proseku traje zatvorska kazna. Ti krivični postupci traju jako dugo, i za sve to vreme dok traju postupci, žena nema zaštitu, osim ako nije pokrenula i tužbe za mere zaštite. Što se tiče tih istraživanja iz porodičnog zakona, javne službe ne koriste dovoljno svoja prava. Centri za socijalni rad i javna tužilaštva imaju ovlašćenje da oni sami budu stranka u postupku i pokrenu tužbe za mere zaštite koje imaju karakter hitnosti. Znači prvo ročište mora da se zakaže u roku od osam dana. Međutim, oni to ne koriste, prepuštaju uglavnom žrtvama da sami podnose tužbe, i tu je najčešće izricana najblaža mera zaštite, a to je zabrana daljeg uznemiravanja. Nešto restriktivnije mere, kao što je izbacivanje nasilnika iz zajedničke kuće ili stana, ređe se izriču.

Koliko možete vi kao organizacija civilnog društva, i druge slične organizacije, da utičete na promenu tih negativnih trendova pasivnosti javnih službi?

To je naš posao. Mi nikad nismo zadovoljne učinkom i to je ono što nas tera dalje. Uvek hoćemo više i bolje. Međutim, kada se pogleda poslednjih deset godina postoje ogromni pomaci. Nije se zakonodavac tek tako setio da unese jedan članak u krivični zakon koji se zove krivično delo nasilja u porodici, već se to poteglo iz pre svega ženskih organizacija civilnog društva koje su u saradnji sa parlamentarkama u nekom momentu postigle da takve stvari uđu u zakone. Kao organizacija civilnog društva, mi imamo obavezu da pratimo šta država radi i da ih edukujemo.

Imamo taj zadatak pošto se o rodnom nasilju, o mehanizmima, i njegovoj dinamici nije mnogo znalo pre dvadeset godina. Sada se o tome zna dosta. Mi doprinosimo i edukacijom profesionalaca sa jedne strane i učestvovanjem u radnim grupama za izrade i izmene tih zakona. Tako da dosta toga što smo mi propagirale još od pre petnaest godina je uneto u zakone. E sad, mi volimo da kažemo da mi nemamo problem sa zakonima u ovoj oblasti. Znači, kao i svuda problem je u implementaciji tih zakona. Mi bismo voleli da se to bolje i više implementira nego što je to sada slučaj.

Možete li reći da je saradnja sa institucijama države dobra?

To je teško pitanje. Zavisi na kom nivou i zavisi sa kim. Ne možemo tako globalno da tvrdimo da je saradnja dobra jer nekad jeste, a nekad nije. Postupajući profesionalci, oni koji rade u praksi sa ovim slučajevima, nas prepoznaju kao značajan resurs profesionalnih znanja vezanih za ovu oblast, tako da neretko nazovu da se konsultuju sa nama kad imaju određene dileme.

Oni koji nas sretnu na edukacijama stiču poverenje u nas jer vide da znamo o čemu pričamo. Sa druge strane postoje jaki otpori, postoji suštinsko nerazumevanje za problem i njegovo rešavanje na nekim višim instancama. Tako da, mi smo otvoreni za saradnju, ali ta saradnja podrazumeva dvosmernu komunikaciju. Nije saradnja ako nas pozovu da damo svoj doprinos u vidu komentara ili amandmana na neki zakon, a da onda to niti usvoje, niti postoji povratna informacija da li su prihvatili ili nisu i zbog čega nisu u krajnjoj liniji.  Njima je bitno da imaju paravan, da je postojala participativnost u procesu izrade. Znači, saradnja podrazumeva neku vrstu dvosmerne komunikacije i za to smo uvek otvorene.

Kakva je situacija kad govorimo o medijima? Danas se puno govori o odgovornosti medija za propagiranje rodno zasnovanog nasilja. 

Nasilja u medijima prema ženama ima sve više, čak postoje projekti nekih medija gde sistematski prate šta se u ovoj oblasti dešava. Ono što je problem, kao što pretpostavljam da je problem u većini medija u svetu, jeste senzacionalizam kome mediji teže ne bi li privukli čitateljstvo i gledateljstvo. Znači, senzacija je glavni cilj, i što više krvi, to je bolja vest. Tako da to važi i u ovoj oblasti, znači senzacionalističko izveštavanje o nasilju. Mi rukovodimo Mrežom žena protiv nasilja u Srbiji, koja je napravila izveštaj o tome,  a koji će biti uskoro dostupan javnosti, na koji način se izveštava i kako žene koje su žrtve nasilja doživljavaju te medijske izveštaje. Senzacionalizam i poruke naslova i slika su uvek takve da se žene optužuju. Uvek nekako krivica za nasilje koje se desilo, ili ubistvo, vuče na njenu stranu. Ili je nosila prekratke suknje, ili je napustila decu, ili ga je izazivala. Uvek je prisutno njeno ime i prezime, dok je on pod inicijalima u medijima.

Kao da se u medijskim člancima traži opravdanje za nasilje koje je učinjeno, a suština je u tome da nema opravdanja i da za nasilje nikad nije kriva osoba koja ga je doživela nego ona osoba koja ga je izvršila, jer je nasilje izabrano ponašanje. Naročito ovo u partnerskim odnosima koje ima tu dinamiku. Neko ko je iznerviran nije istukao šefa koji ga je iznervirao, nego je došao kući pa istukao ženu i decu. Za to nema opravdanja i ne treba da ga bude.

Da li ste nekada radili edukaciju među novinarima i urednicima da bi oni prepoznali problem i ponašali se odgovornije kada je u pitanju medijska reprezentacija nasilja?

Jesmo, čak je pre par godina bio projekat vezan upravo za medije. Nemamo zapravo kapaciteta da pokrijemo sve sfere društva i sve one kojima bismo morali da se bavimo da ova tema bude pokrivena od A do Š. Imamo saradnju sa nekim medijima, i neki su nas zvali da za redakcije držimo određene seminare, ali to nije bio jedan dugotrajan proces, već više interesovanje medija na koje mi odgovorimo.

Ono što znam jeste da se stalno pritužujemo Savetu za štampu zbog kršenja novinarskog kodeksa. Jedna od prvih odluka Saveta za štampu je bila doneta upravo zbog pritužbe Autonomnog ženskog centra i Mreže žene protiv nasilja jer je u jednom listu objavljen neprimeren sadržaj po pitanju nasilja prema ženama.

Pomenuli ste Mrežu žene protiv nasilja. Radi se o  jako pozitivnom koraku ka udruživanju i borbi zajedničkim snagama. Možete li nam reći još nešto o tome?

Ženske organizacije civilnog društva u Srbiji, kao i na prostoru bivše Jugoslavije, imaju istorijat udruživanja. Autonomni ženski centar kordiniše mrežom Žene protiv nasilja u Srbiji koja broji 27 ženskih organizacija civilnog društva koje se bave nasiljem prema ženama u Srbiji. Iz 17 gradova dolazi ovih 27 organizacija i zajednički sprovodimo sve akcije, naročito u vreme kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama. Zajednički se prate slučajevi rodno zasnovanog nasilja, doprinosi se jačanju ženskog pokreta kroz razne edukacije…

Ukoliko žena želi da vam se obrati, kako može da dođe do vas?

Najbolje je putem SOS telefona gde se sa dežurnom konsultantkinjom, bilo na pravnom SOS telefonu, ili ovom drugom SOS-u, dogovori viđenje ukoliko je to potrebno. Nekim ženama nije potrebno pisanje podnesaka nego samo pravna informacija, pošto ljudi koji su laici ne moraju da znaju sve pravne odredbe i kakva su im prava u ovoj oblasti, tako da kad to razjasne onda mogu dalje same. Ako je potrebno pisanje podneska ili konsultacije onda im one zakažu viđenje.

Na početku ste pomenuli, kako nasilje nije samo fizičke prirode, već postoje i druge vrste nasilja koje žene možda nekad i ne prepoznaju?

Tako je, prepoznaje se zapravo sve ono što dovodi do patnje, ali je teško verbalizovati to i osvestiti da ste vi žrtva nasilja. Do toga se jako teško dolazi, tek posle nekoliko tih ciklusa se definiše to – ja sam žrtva nasilja. Znači, osim fizičkog imamo i psihičko, verbalno, emocionalno, to sve spada u to psihološko nasilje. Uključujući pretnje, povrede, što spada u fizičko nasilje.

Konvencija Savet Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama govori i o ekonomskom nasilju i o seksualnom nasilju. Ekonomsko nasilje je uskraćivanje novca, oduzimanje novca, pretnje ili prinude da se odreknete svoje imovine. To u Srbiji uopšte nije neuobičajna stvar da se žene odriču svoje imovine u korist muških članova porodice. Kada je to pod prisilom, onda je to takođe nasilje, kao i nedavanje dovoljno sredstava za izdržavanje. Recimo, dešava se da neko da 100 dinara za dnevne potrebe, za ishranu, pa da onda proverava račune šta je žena kupila za te pare. Sve to spada u ekonomsko nasilje, čak i sprečavanje daljeg obrazovanja. Jedno od najdrastičnijih oblika nasilja je seksualno nasilje koje je i dalje na ovim našim prostorima tabu tema. O tome se malo zna, još manje govori, a mali je postotak onih koji dođu pred lice pravde za takva učinjena dela.

Da li biste mogli da kažete da su neke grupe žena više diskriminisane u Srbiji, da su izložene većem pritisku i diskriminaciji?

Naravno, to su uvek višestruko marginalizovane grupe. Znači, kod nas je naročito izraženo nasilje i diskriminacija prema Romkinjama, prema ženama sa invaliditetom, bilo mentalnim, bilo fizičkim. One su uvek u većem riziku od nasilja nego većinska populacija žena.

Nadalje, to su žene koje nemaju pristup uslugama, to su žene sa sela, ili recimo stare žene. Takođe, to su i žene drugačije seksualne orijentacije. Svedoci smo, u poslednje vreme, sa migrantkinjama šta se događa. Kao i sa svim onim ženama koje nemaju državljanstvo. Mi smo imali nekoliko korisnica strankinja koje nisu imale državljanstvo i koje su po toj osnovi imale probleme da preuzmu ili viđaju decu. Znači, sve one koje imaju te lične osobine ili karakteristike koje mogu biti osnova za diskriminaciju, pored toga što su žene ugrožene i zbog toga što su Romkinje, sa invaliditetom ili stare žene.

Očigledno je da se bavite jako bitnim stvarima za celokupno društvo. Da li imate podršku države u smislu neke financijske pomoći?

Ne, mi se finansiramo preko donacija, pre svega preko projekata. Čak i sredstva koja dobijemo od države su isto tako projektno organizovana. Država ne izdvaja sredstva za finansiranje usluge što bi morala po Zakonu o socijalnoj zaštiti. Kada se raspiše konkurs,  mi onda odlučimo da li ćemo da apliciramo ili nećemo. Učestvujemo u konkursima pod jednakim uslovima kao i svi drugi.

Da li primate nove volontere/volonterke?

Mi imamo grupu volonterki koja zapravo radi na SOS telefonskoj liniji. Sve više nam se obraćaju mladi ljudi, što mene jako raduje. Naročito sa fakulteta jer hoće da pišu neki članak za fakultet ili seminarski rad. Imali smo u više navrata volonterke koje dolaze ovde na studentsku praksu. Tako da u principu primamo, pa kada organizujemo nešto konkretnije, onda ih obaveštavamo ili zovemo na edukacije. Nemamo fizičkog prostora za veliki broj volontera sa kojima nemamo neki konkretan cilj.

Razgovarala: Biljana Žikić

Radne žene, 5.5.2016.