O iskustvima radničkih kooperativa

Zrenjaninski socijalni forum, uz podršku Fondacije Rosa Luxemburg, organizovao je Konferenciju o iskustvima u vezi sa radničkim akcionarstvom u svetu i regionu (Zrenjanin, 11. i 12. april 2015). Cilj konferencije bio je da podstakne diskusiju o tome u kojoj meri su modeli ekonomske demokratije prihvatljivi za autonomne levičarske grupe u Srbiji, odnosno, da li su te grupe, okupljene prvenstveno u pokretu Levi samit Srbije, spremne da artikulišu i ponude alternativna ekonomska rešenja po uzoru na uspešne svetske i regionalne modele preduzeća gde su zaposleni vlasnici i kojima sami upravljaju na principima demokratskog načina organizovanja.

Učesnici konferencije u Zrenjaninu, 11-12. april 2015.

Učesnici konferencije u Zrenjaninu, 11-12. april 2015.

Jedinstveni Mondragon, evropska i iskustva u regiji

Među učesnicima konferencije bio je i Jon Sarasua, jedan od osnivača i dugogodišnji direktor istraživačkog instituta na Modragon univerzitetu (Baskija, Španija) koji je u sastavu Modragon korporacije i federacije radničkih zadruga. To je po mnogo čemu u svetu jedinstvena grupacije zasnovana na principima zadrugarstva koju čine autonomna i nezavisna preduzeća i tehnološki centri koja rade u oblastima finansija, različitih industrija, obrazovanja i nauke, od Kanade do Australije, na svim kontinentima. Za praktično funkicionisanje kooperativa na lokalnom i globalnom tržištu posebno je značajan rad Mondragona u razvijanju modela korporativne odgovornosti koji se međutim bitno razlikuje od kapitalističkog modela.
O praktičnom načinu organizovanja i funkcionisanja Evropske konfederacije radnika i socijalnih kooperativa (CECOP), kao primeru evropskog iskustva sa preduzećima u vlasništvu zaposlenih, govorila je Diana Dovgan. Većina firmi u CECOP- u su preduzetničke firme, mala i srednja preduzeća, mahom radničke zadruge gde su zaposleni u potpunosti vlasnici firmi ili su one u većinskom vlasništvu zaposlenih. Kooperative, članice CECOP-a funkcionišu u 16 evropskih zemalja, a ilustracije radi, samo u španskoj grupi konfederacije radnika i socijalnih kooperativa zaposleno je više od 100.000 radnika.

 

Miroslav Samardžić (moderator), Jon Sarasua (Mondragon, Španija) i Diana Dovgan (CECOP, Brisel)

Miroslav Samardžić (moderator), Jon Sarasua (Mondragon, Španija) i Diana Dovgan (CECOP, Brisel)

Vrlo dragoceno iskustvo iz naše regije o tome kako zaposleni mogu da odbrane svoje preduzeće od stečaja i pljačke preneo je Dragutin Varga, predstavnik fabrike ITAS, Prvomajska d.d. iz Ivaneca u Hrvatskoj, jedinstvenog preduzeća u susednoj državi koje danas funkcioniše na principima kooperative.
Izlaganje prof.dr Hajnca Bierbauma (Hainz Bierbaum) člana predsedništva nemačke levičarske partije DIE LINKE, glavnog sekretara poslaničkog kluba te stranke i sekretara nemačkog sindikata metalaca, pokazalo se kao odličan uvod u konferenciju. Naime, Bierbaum je, u kontekstu ekonomske krize u EU, izneo vrlo zabrinjavajuće podatke i činjenice koje se ne mogu čuti od zvaničnika EU. On je sa pozicije svoje stranke vrlo krtički govorio o zvaničnoj politici Brisela prema Grčkoj, a posebno je jasno iskazao neslaganje sa politikom Nemačke, ocenivši je neprihvatljivom za budućnost EU.

M. Samardžić (Zrenjaninski socijalni forum) i prof. dr Hainz Bierbaum (Die Linke i sindikat nemačkih metalaca

M. Samardžić (Zrenjaninski socijalni forum) i prof. dr Hainz Bierbaum (Die Linke i sindikat nemačkih metalaca

Podatke o ostalim učesnicima kao i pojedina izlaganja učesnika pogledajte na sajtu Zrenjaninskog socijalnog foruma.

Uspešna odbrana fabrike ITAS

U osvrtu na ovu dobro osmišljenu konferenciju koja je okupila vrlo relevantne učesnike sa rezultatima koji mogu biti od značaja za autentične levičare u Srbiji, kao nova saznanja i primeri dobre prakse, zadržaćemo se na iskustvima radnika fabrike ITAS koju su zaposleni, nakon stečaja, 2005. godine preuzeli i danas su jedna od najuspešnijih izvoznih kompanija u Hrvatskoj.

Dragutin Varga, u sredini (ITAS, Prvomajska d.d. Ivanac, Hrvatska)

Dragutin Varga, u sredini (ITAS, Prvomajska d.d. Ivanac, Hrvatska)

Dragutin Varga, predsednik regionalnog industrijskog sindikata i predsednik radničkog Upravnog odbora ITAS-a, Prvomajska d.d., fabirke iz Ivanca, mesta koje se nalazi na 20 km jugozapadno od Varaždina, sedišta županije kojoj i Ivanec pripada govorio je o tome kako su radnici odbranili svoju fabriku kada je ona otišla u stečaj.
Prvo je podsetio da fabrika ITAS postoji od 1960. godine, proizvodi alate i alatne mašine. U vreme socijalističke Jugoslavije fabrika je imala 12.000 radnika i tada je bila šesta u svetu po obimu izvoza u svojoj branši, naveo je Varga i naglasio da je fabrika bila vrlo uspešna te da su problemi počeli krajem devedesetih, u vreme “pretvorbe”, odnosno privatizacije koju je Varga ocenio kao “najveću pljačku u bivšoj Jugoslaviji.”
Danas fabrika ima 250 radnika i po rečima Varge uspešno posluje, a oko 95% proizvodnje izvozi u Italiju, Englesku, Nemačku, Rusiju, Venecuelu, Južnu Afriku, SAD… U protekle 4 godine, fabrika je investirala oko 2 miliona evra u nove tehnologije. Zapošljavaju nove radnike. Ne smanjuju prava radnika koji su sami, kolektivnim ugovorom, odredili radno vreme i druga prava koja se na kraju svake godine koriguju na osnovu rezultata poslovanja. Sve to je moguće zato što su vlasnici fabrike radnici, organizovani na principu kooperativa, po čemu je ITAS jedinstvena frima u Hrvatskoj. Varga dodaje: “Mi razvijamo radničko samoupravljanje”.

Izlganje o tome kako su radnici ove fabrike uspeli da izbegnu sudbinu velike većine zaposlenih čije su firme tokom pretvorbe/privatizacije oterane u stečaj, pokradene i opljačkane, a oni ostali na ulici i bez posla, Varga je slikovito počeo rečenicom: “Kada je 2005. godine proglašen stečaj, mi smo stečajnog upravnika izbacili kroz prozor”. Zatim su našli drugog stečajnog upravnika koji je imao mnogo više “socijalnog sluha”, kako je Varga rekao. No, pre toga, kada je u ITAS-u počeo da se odvija tipičan scenario po kojem u procesu “privatizacije” politička elita u sprezi sa tajkunima uništavala firme (“Prvo su izostale plaće, mesecima ih nismo dobijali, gubili smo poslove…”) radnici su odlučili da se organizuju i sačuvaju svoja radna mesta. Varga navodi da je u svim tim aktivnostima najbitnije bilo jedinstvo i solidarnost radnika i odbrana fabrike – iznutra.

Iz vremena Jugoslavije: zgrada nekadašnjeg zadružnog doma podignuta 1950.g u Senti (Vojvodina)

Iz vremena Jugoslavije: zgrada nekadašnjeg zadružnog doma podignuta 1950.g u Senti (Vojvodina)

Prvo dobrobit, a ne – dobit

O dramatičnim mesecima odbrane fabrike Varga je najdetaljnije govorio pre tri godine u intervjuu za portal Slobodni Filozofski. Upućujemo na ovaj intervju jer su detalji i načini borbe koje Varga (sa kolegom Sinišom Miličićem) opisuje od neprocenjivog značaja za razumevanje problema i prepreka koje treba savladati, kao i uslova koje treba ispuniti kako bi radnici odbranili svoja radna mesta, odnosno postali vlasnici preduzeća.
Tokom borbe za fabriku, radnici ITAS-a bili su suočeni i sa nizom drugih, tipično “tranzicijskih” problema, među kojima je i odnos sa sindikatima, promena stavova samih radnika o bitnim pitanjima, poput razumevanja suštine akcionarstva i novonastalih društvenih odnosa, kao i razvijanje solidarnosti .
Odgovarajući na pitanja učesnika konferencije u Zrenjanu o zakonskim okvirima na osnovu kojih je ITAS organizovan kao radnička kooperativa, Varga je rekao da u Hrvatskoj ne postoji zakon o obliku privrednog organizovanja po principima radničkih kooperativa. Međutim, princip koji su radnici ITAS-a primenili svodi se, kako je Varga rekao, na formulu: “Sve što nije zabranjeno – mi smatramo da je dozvoljeno”. U tom kontekstu upravljanje u ITAS-u ili kako Varga kaže “samoupravljanje” organizovano je na sledeći način: svi radnici su članovi Skupštine, bez obzira na to koliko ko ima deonica (vlasništva u fabrici). Bitno je da su deonice isključivo u vlasništvu zaposlenih i nisu u prometu na slobodnom tržištu čime je ITAS izbegao zamku otvorenih akcionarskih društava (“dobit od dividendi” ) koja su mnoge radnike odvela na ulicu kada su njihove akcije, na otvorenom tržištu, prešle u ruke onih koje je jedino interesovala dobit, ali ne i sudbina zaposlenih. “Na prvom mestu je dobrobit za zaposlene, a ne dobit (profit)” – navodi Varga ideju kojom se rukovode u ITAS-u, organizujući fabriku na principima radničke kooperative. Dakle, Skupština radnika bira radnički Upravni odbor koji ima mandat da izabere direktora koji zatim ima autonomiju u izboru svog upravljačkog tima, a time i punu odgovornost za rezultate. Zanimljiv je detalj da su radnici pre nekoliko godina otpustili direktora zbog loših poslovnih rezultata. Tada su sami sebi smanjili plate na minimalac da bi spasili proizvodnju i svoja radna mesta. Zaposlili su novog direktora i ubrzo se fabrika oporavila. Pored Skupštine, radničkog Upravnog odbora u ITAS-u postoji i Pogonska komisija koja je kontrolni organ Upravnog odbora i to je još jedan element po kojem je ITAS jedinstven u Hrvatskoj. Sistem radničkog upravljanja fabrikom omogućava da 10% radnika može da sazove bilo koji organ fabrike kada ta grupa smatra da treba rešiti bilo koji problem.

Aktivisti Levog samita Srbije

Aktivisti Levog samita Srbije

Dileme

Na konferenciji u Zrenjaninu jedno od pitanja koje su članovi pojedinih levičarskih grupa postavili bila je i dilema u vezi sa problemom vlasništva, kao kapitalističke kategorije “per se”. Dakle, sa tog stanovišta postavljeno je pitanje da li levičari treba da podrže radničko akcionarstvo, bez obzira što ono ne uključuje borbu za ukidanje kapitalizma i promenu društvenih odnosa? Ili, pak, vlasništvo radnika u preduzećima treba prihvatiti kao prelazni oblik ka ostvarenju ideje o ukidanju kapitalizma? S druge strane, ako se ideološki kontekst ne postavi u prvi plan, jedan od odgovora na postavljenu dilemu nudi nam realnost koju možemo artikulisati takođe u formi dileme, odnosno pitanja: da li je za levičare, u kontekstu odnosa snaga u današnjem svetu, najbitnije da prvo sagledaju efekte (benefite) modela radničkih kooperativa, bez obzira na to da li je generalno reč o privatnom ili društvenom vlasništvu (pa time i pozicije kooperativa kao prirodnih saveznika levice)? Pogotovu kada u postojećim sistemu i okolnostima dominira robovski položaj radnika. Ili levičari prvo moraju odlučiti da li uopšte mogu da prihvate privatno vlasništvo, samo po sebi, kao takvo? Ako privatno vlasništvo kao takvo nije prihvatljivo, onda se mora isključiti i savezništvo sa radničkim kooperativama, ukoliko se insitira na ideološkoj doslednosti. Praktično rečeno, da li treba prvo sačekati da kapitalizam sam od sebe odumre ili pak radnike u kooperativama, bez obzira što su vlasnici dela kapitala u svojim firmama, prihvatiti kao saveznike u procesu borbe za ukidanje kapitalizma?
Otvaranje ovog i drugih pitanja na konferenciji u Zrenjaninu konkretan je i podsticajan rezultat skupa na kojem je pokretnuta debata među autonomnim levičarskim grupama u Srbiji o mogućim alternativnim, demokratskim ekonomskim rešenjima, ali i debata o spremnosti levice da artikuliše i ponudi nova, konkretna rešenja. Ovde i sada.