Fizičke i verbalne prijetnje svakodnevnica u životu socijalne radnice

nela 2

Nela Servantes Pamuković

Nedavno je obilježen Svjetski dan socijalnog rada  pod zajedničkom temom »Promicanje dostojanstva i vrijednosti ljudi«. Različitim događanjima, tribinama i održanim skupovima socijalni radnici i radnice su sudjelovali u senzibiliziranju javnosti za potrebe marginaliziranih društvenih skupina. Ova profesija, koju danas u većini obavljaju žene, često je izložena kritici kako samih korisnika, tako i medija. U vremenu u kojem medijski prostor zauzimaju prvenstveno senzacionalističke vijesti, neznatno su zastupljene informacije o pojedinostima koja je uopće nečija uloga, u ovom slučaju, koja je uloga socijalnih radnika. Još je veća nepoznanica koje su njihove zakonske obveze, te naposljetku, koja su im prava dodijeljena zakonom. Ovdje se radi o pravima onih koji se radom u svojoj profesiji zalažu za prava drugih osoba. Razgovarali smo s osobom koja je o svemu ovome učila kroz dvadesettrogodišnje iskustvo. Spisateljica i socijalna radnica Centra za socijalnu skrb Zagreb, Nela Servantes Pamuković govori otvoreno o tome kojim se vrijednostima vodi u svom poslu, kakav je njezin način rada i pristup korisniku, gdje je sve sustav zakazao, koje su otegotne okolnosti žena zaposlenih u ovoj struci te zašto je socijalni rad profesija koja se učestalo nalazi na meti kako samih korisnika, tako i medija. Upravo je živopisno radno iskustvo ono što je potaklo Nelu na spisateljske vode.

Možete li nešto reći o svom profesionalnom djelovanju, koliko dugo radite u struci, i što točno radite?

Radim od 1993. godine, dakle sada je dvadeset i treća godina rada u struci. To je bilo vrijeme osamostaljivanja države te sam tri godine čekala posao. Prije toga sam tri godine radila na volonterskim programima, bez naknade, sa izbjeglicama i prognanicima u tijeku rata. Počinjem radit u tadašnjem Ministarstvu rada i socijalne skrbi, kao pripravnica. Nakon tih godinu dana odlazim raditi u Centar za socijalnu skrb, gdje provodim većinu svog radnog vijeka. Trenutno radim u u Zagrebu, a radila sam i u Biogradu u Centru za socijalnu skrb, te u ustanovi za rehabilitaciju u Sv. Filipu i Jakovu sa štićenicima koji su bili osobe sa invaliditetom. Radilo se o težoj, teškoj i umjerenoj mentalnoj retardaciji. Najveći dio radnog staža provodim u raznim centrima, pa sam  tako obavljala poslove ravnatelja, voditelja i socijalnog radnika na odjelu obitelji do prije tri do četiri godine, te poslove socijalnog radnika na poslovima skrbništva. Radila sam i na odjelu za nekadašnji opći socijalni rad koji se kasnije pretvorio u današnji odjel materijalnih davanja, odjel obitelji i odjel odraslih. Zapravo je takav rad bio puno bolji od ovoga što je danas, jer smo mi poznavali cjelokupnu obitelj. Mislim da jednu obitelj u cijelosti treba voditi jedan socijalni radnik koji onda poznaje njihova novčana potraživanja, njihovu socijalnu situaciju i njihovu obiteljsku situaciju. Tada imate širu sliku na koji način možete djelovati u toj obitelji. Unazad zadnje četiri godine radim na odjelu materijalnih davanja isključivo iz razloga što sam sagorijela.

Profesionalno sagorijevanje je čest slučaj u struci, koliko ste se Vi najviše zadržali na jednom odjelu?

Najduže sam se zadržala na općem socijalnom radu gdje sam provela sedam godina. Nakon toga sam radila sa djecom s poteškoćama u ponašanju. Znači, posebno sam radila s djecom do četrnaeste godine kojima je odbačena kaznena prijava. Provodila sam i mjere pojačane brige i nadzora, dakle pokrila sam gotovo sve odjele u centrima tijekom dvadeset i tri godine. Najzanimljiviji posao, meni osobno je bio onaj na maloljetničkoj delikvenciji. Razlog je taj što su to mladi ljudi, ispred njih stoji put, ispred njih je neko svjetlo. Vi te ljude možete obratiti, ukoliko ste u mogućnosti doprijeti do njih.

Na kojemu Vam je  području od navedenih bilo najteže raditi?

Nije mi ni jedno područje bio teško, ali mi je bilo najteže kad je korisnik, momak od petnaest godina izvršio suicid. To je bio najteži događaj u mom životu. Radilo se o obitelji u kojoj je postojalo sustavno zlostavljenje osmero djece. On je bio četvrto dijete u obitelji. Na koncu smo uspjeli dobiti izjavu od njegove sestre o svemu što se događalo, kada je navršila osamnaest godina. Podnijeli smo kaznenu prijavu i izdvojili ostalu djecu iz obitelji. Par mjeseci nakon izdvajanja on se objesio u ustanovi u koju je bio smješten.

Kao i u svakom poslu postoje lakši i teži dani. Ovdje posao ide u paketu s većom dozom emocija. Kakvi su Vaši osjećaji u onom trenutku kad izađete s radnog mjesta? Nosite li posao kući?

Osjećam se kao da više nemam životne energije za ništa drugo. Naučila sam s godinama da posao ne nosim kući. Ali na početku nije postojalo radno vrijeme za mene. Dakle ja sam radila sa klincima i popodne, i vodila ih vikendima na izlete o svom vlastitom trošku bez ikakve novčane potpore. Ja sam bila potpuno posvećena i izvan onih petnaest i trideset, za mene to nije bila granica. Klinci su uvjek imali moj broj telefona da me mogu nazvati ako su završili na policiji, u slučaju da su ih priveli. Dobivala sam pozive u tri, četri, pet ujutro. Ja sam odlazila tamo neovisno o radnom vremenu.

Kad stanete s tim, kad kažete sad je dosta?

Kad staneš… Pa nakon nekih prvih desetak godina radnog staža shvatiš da je previše, da ne možeš sam spasiti cijeli svijet, nego da se moraš bazirati na slučajeve koje je moguće spasiti. Znači oni koji imaju nadu. Ove druge jednostavno, bez nade staviš tu negdje, pomažeš im koliko možeš, ali se posvetiš pojedinačno slučajevima za koje imaš intuiciju. Moraš imati intuiciju da u toj obitelji postoji šansa. U ovom poslu je prvenstveno važna intuicija, nikakva velika znanstvena teorija. To je nešto što se mora osjetiti, a to samo iskustvo može dati.

Što kada se to ne dogodi. Ima slučajeva u kojima se morate za nešto hvatati, a nema nijedne svjetle točke. Što Vam u takvim slučajevima daje motivaciju da nastavite?

5487178369_4f8d2b5497_o

Foto: Flickr

Nema motivacije, motivacija proizlazi iz mog poziva, znači ne iz struke, već iz poziva. Moj poziv je biti socijalni radnik i pomoći svakome tko zatraži pomoć ili koga ja uočim sama da mu je pomoć potrebna. Kod slučajeva u kojima je očigledno da nema puno nade, zasigurno   ne ulažeš maksimalnu energiju kao što bi u slučajevima kada osjetiš da postoji  mogućnost izaći iz loše situacije. Ti slučajevi su  dobili više od mene, više energije i više potpore. S time što moram naglasiti da nikad nisam radila na način, da ja riješavam situaciju korisnika nego je on morao  sudjelovati u tom postupku, morao je nositi svoju odgovornost. Dakle, ja sam bila tu da mu ukažem na put i  na mogućnosti, a na njemu je da ga ostvari.

Koliko ste zadovoljni uvjetima rada? Imali ste više različitih radnih mjesta, da li to varira ovisno o instituciji u kojoj radite ili to možda ovisi o veličini radne sredine?

Općenito gledajući radni uvjeti u cjelokupnom sustavu socijalne skrbi su katastrofalni. Osim onih Centara za socijalnu skrb koji su imali uspješne ravnatelje. Oni su u biti bili menađeri a ne ravnatelji, pa su uspjeli od Svjetske banke ishoditi novac za gradnju Centara. Izgrađeno je njih trinaest do četrnaest i oni zaista rade u fenomenalnim uvjetima. Dok smo mi drugi, uzmimo za primjer Centar za socijalnu skrb  Zagreb, imali odobreno oko 25 milijuna kuna iz sredstava Svjetske banke. Međutim, mi nismo imali ravnatelja koji bi bio dovoljno uspješan taj novac uložiti na način da se izgrade Centri za socijalnu skrb pa je stoga taj novac vraćen. To je započelo još 2006. godine sa novcem Svjetske banke, ali smo mi imali ravnatelje koji se vole šminkati i slikati za televiziju pa je to bilo bitnije nego sjedit pred vratima gradonačelnika i tražiti parcelu,  koja može dobit građevinsku dozvolu. I to je do dana današnjeg neriješeno, tako da su radni uvjeti, konkretno u Centru za socijalnu skrb u Zagrebu užasni. Do te granice da mi radimo u sobi, koja ima nekakvih osam kvadrata u kojoj bude dva socijalna radnika, dvije stranke, i eventualno još student. Dakle, nema povjerljivosti podataka  i ja točno vidim da stranka jedna drugu sluša. Mi nemamo šanse zasebno primati svaka svoje stranke jer je toliki broj korisnika da jednostavno ne možemo. Mi u danu imamo oko dvjesto korisnika na nas šest, to je ako preračunamo, oko trideset korisnika dnevno.

Smatrate li da manjka stručnog kadra? Koliko je socijalnih radnika na Vašem odjelu?

Najprije fali prostora jer  ako se i zaposle, nemamo ih gdje sjesti, a onda fali i kadra. Trenutno fali trinaest ljudi  što se tiče podružnice Dubrava na svim poslovima, prema zadnjem pravilniku. Šest socijalnih radnika pokriva tisuću dvjesto zajamčenih minimalnih naknada. Ako gledamo prema broju korisnika zajedno s njihovim obiteljima i kućanstvima, tada ukupan broj ljudi seže i preko dvije tisuće na jednoga socijalnog radnika. To vam izađe tako da mi u biti imamo jedan radni dan za jednu obitelj u godini, od ukupno oko dvjesto dvadest radnih dana u godini.

Kako izgleda Vaš uobičajan radni dan, ukoliko to uopće postoji u ovoj struci? Uz toliko posla, koliko vremena ostaje za rad na terenu?

Na ovom odjelu je najbitniji teren, ali to ljudi ne shvaćaju, jer mi možemo odobriti čovjeku koji vozi BMW pravo na pučku kuhinju, ako nismo otišli na teren. Vi  tek kad dođete u kuću  zapravo vidite stanje u kojem netko živi. Vi vidite da li on ima LCD najnoviji televizor, vidite da li on ima tri laptopa, vi vidite koji auto stoji ispred kuće. Mi nemamo vremena za provjeru s obzirom na količinu predmeta kojima nas se zatrpava i  s obzirom na svu administraciju koju vodimo, i zato se loše stvari događaju. Bez obzira što je ušla aplikacija, koja olakšava posao, ona je zapravo olakšala korisniku posao jer on više ne mora skupljati puno dokumentacije i hodati okolo. Nama je otežala jer mi moramo vući  razne statističke pokazatelje iz te aplikacije mjesečno, mi moramo upisati razne podatke unutra o korisniku, a to su podatci koji već imamo u dosjeima štićenika. Nakon toga mi to sve moramo prepisat ponovo u kompjutere a to je postupak koji traje već tri do četiri godine, i još nisu potpuno uneseni svi podatci.

Što mislite tko je odgovoran za kaos u sustavu: od preopterećenosti centra velikim brojem korisnika do loših radnih uvjeta?

Odgovorni su svi rukovodeći u sustavu socijalne skrbi. Svaki ravnatelj koji vodi neki Centar ima mogućnost biti poduzetan. On može, kao što sam i ja u Biogradu napravila podjeliti projekate za izgradnju Centara, znači ima mogućnost da se bori protiv sustava za svoje ljude kako bi im osigurao što bolje uvjete rada. U tom postupku će se sukobljavati prvo sa Ministarstvom, ali stvar je upornosti, volje, inteligencije. A zna se da ravnatelje postavlja politika i onda vam je tu odgovor jasan. Dakle, nije važno kakav si stručnjak, nego kakav si političar.

U posljednje vrijeme svjedočimo konstantnim negativnim medijskim natpisima o radu socijalnih radnika u Centrima za socijalnu skrb. Brojni su negativni komentari na račun socijalnih radnika izneseni u širu javnost. Na kojoj je razini zaštita digniteta struke socijalnog rada u Republici Hrvatskoj?

Prve dvije instance koje bi trebale štititi dignitet struke su Hrvatska komora socijalnih radnika i Hrvatska udruga socijalnih radnika. Ja ne kažem da one to ne čine, ali ne čine to dovoljno proaktivno. Potrebno je raditi prije nego što vatra nastane, a kao u svakoj struci, tako i u našoj, ima ljudi koji ne rade dobro svoj poso, ima ljudi koji griješe. Samo što je bitno da postoje instrumenti koji bi suzbili takve ljude unutar struke da nam čine štetu. Ali na žalost, to se tako ne radi, nego se reagira uvijek poslije. Nemamo dovoljan utjecaj na medije, a to su spomenute organizacije trebale izgraditi. Mi smo uvijek u demantijima, a nismo u proaktivnom djelovanju. Mi nikad ne napravimo ništa unaprijed nego uvijek poslije. Međunarodni dan socijalnog rada se čak nije obilježio u medjima kako treba, o čemu onda pričati dalje. Znači ono što ja tvrdim, je da sve polazi od mene osobno, kao socijalnog radnika. Ja ću napraviti ono što ja mogu, neovisno o tome što netko nije napravio. Zašto? Tako radim zato što nemam straha. Jako puno mojih kolega su taoci straha. Taoci gubljenja posla i vlastite egzistencije svojih obitelji. Kad vas taj strah uvuče u svoju priču onda niste slobodni. Kada niste slobodni onda nema pravog posla i nema pravog poziva.

Česti su slučajevi verbalne, fizičke, cyber prijetnje ili napada od strane korisnika. Tko u tom slučaju štiti socijalnog radnika/radnicu?

Mi imamo zaštitara, portira, koji nema pištolj i koji ne smije fizički dotaknuti korisnika. Znači on može upozoriti korisnika na nedolično ponašanje i pokušati ga ispratitit iz centra, ukoliko korisnik pristaje i ne suprostavlja se fizički. I to je to što mi imamo od zaštite. Druga oblik zaštite je da taj socijalni radnik podnese prijavu policiji, s obzirom da ima to pravo. Ja sam to napravila više puta. Ali onda se susrećete s ovom činjenicom. Mi u tom postupku nismo službene osobe nego smo svjedoci u postupku. Nakon toga se susretnete sa činjenicom da ja odem kod sudca za prekršaje, jer policija okvalificira da to nije kazneno djelo iako je on rekao “da će me srediti vani kad izađem“. To je za njih prekršajno djelo remećenja javnog reda i mira, a  mi ne možemo utjecat na policiju kad će ona to prijaviti i što će ona napraviti po tom pitanju.Onda to dođe kod sudca koji vas pita da mu date osobnu i vaše osobne podatke, i to  pred korisnikom koji vam je prijetio. U tim slučajevima ja sam uvijek odgovorila Centar za socijalnu skrb taj i taj. Onda su me upozoravali, pa me htjeli novčano kazniti, zato što ne želim dati osobne podatke. Ja sam rekla da ja tu nisam osobno, da sam ja tu kao socijalni radnik, i da neću dati osobne podatke, neka me kazne. Ali se druge kolege susreću s tim problemom jer nedovoljno poznaju o čemu se tu radi. Nama službena iskaznica nije službena iskaznica, ona je samo iskaznica da smo mi djelatnik tijela javne ovlasti. U zakonu je točno propisano koga se štiti, nas nema. Novinari su posebno stavljeni na službeno mjesto. Zašto nas nema? Nekome, ja ne znam kome je bilo u interesu u Ministarstvu da tako nešto izostavi iz zakona, iz prijedloga zakona. Budući da vrlo dobro znam da su naše kolege u Ministarstvu jako dobro zaštićene; od mjerenja metala na ulaznim vratima do toga da se do savjetnika ne može tek tako doći nego se morate najaviti,  i sve uz puste provjere. Ne kažem da su nama potrebni ni mjeritelji metala, ni oružje, to ne tvrdim. Ali tvrdim da moramo imati status službene osobe kako bi mogli procesuirati prijetnju po život u djelo, u slučaju kada se ona pojavi. Da je to bilo moguće, ne bi nam ni kolega Jakov Kudrov bio ubijen u Centru za socijalnu skrb Split, na radnom mjestu, prije desetak godina. Imali bi instrument kojim bi korisnicima rekli tako se ne možete ponašati. Ovako, ja mislim da njegova obitelj čak nije mogla dobiti ni odšetu zbog toga. Ja sam svakom svojom prijavom rekla tako se ne možete ponašati prema svom socijalnom radniku. I svaka takva prijava je uspjela, na način da korisnik više nikada nije ponovio takvo djelo. Neki se nikad više nisu ni pojavili. Ja sam uvjek radila onako kako je bilo prema mom osbnom uvjerenju i ponovila bi to opet. Jedan je završio u zatvoru na osam mjeseci. Dakle, može se kad se hoće, ali je stvar i ispravnosti socijalnog radnika. Ja sam u tom trenutku znala da on ima već uvjetnu osudu. I ponovio je djelo. Prvi put je dobio uvjetnu osudu zbog napada na policajca, jer on je službena osoba. Ja nisam bila služben osoba, ali sam ja ipak prijavila, pa je on završio u zatvoru zbog toga što je ponovljeno djelo, a ne zato što je to učinio socijalnom radniku.Trebate se snaći u tim momentima, takve agresivne ljude smo dužni odmaknuti od sebe. Ja više ne razgovaram kada povisi ton, uputim ga van iz ureda dok se ne smiri. Kada se smiri može se vratiti.

Žene su u znatno većem omjeru u ovom poslu od muškaraca. Da li su češće omalovažavane i napadane u odnosu na broj napada koji doživljavaju kolege? Koje su posljedice takvih stresnih događanja?

To je normalno da jesu, prvo zato što smo slabiji spol, pa agresivac, koji je navikao biti inače agresivac će prije napasti slabijeg nego onog koji je jači. Normalno da je više prema nama kada imamo vrlo malo muškaraca u sustavu. Recimo u našem centru postoji samo jedan stručni djelatnik, i to pravnik. A nas je oko trideset i pet. Tako da žene tu jesu ugroženije. Osim toga one su ugroženije jer su one doma majke, imaju svoje obitelji. Ići sa takvim strahom doma je užasno. Ja nisam plašljive naravi, ali mogu razumjeti kolegice koje jesu, kako one odlaze doma nakon takve prijetnje. Dolaze doma uništene od straha. Taj strah je razlog mnogih kroničnih oboljenja kod kolega. Prevladavaju bolesti štitnjače, koja je poznata stresna bolest, ima dosta i psihijatrijskih poteškoća, tipa depresije, ima nešto i alkoholizma, ima težih oboljenja kralježnice i crijevnih bolesti. Dakle, kada bi se napravilo jedno istraživanje kojim bi dobili klasifikaciju oboljenja socijalnih radika, mislim da bi se većinom pokazala endogena oboljenja. Znači, ona oboljenja kojima je uzročnik najprije stres.

Razmišljate li danas na jednak način o svojoj struci i korisnicima, kao kada ste završili fakultet i tek krenuli sa radom u struci? Da li su vam se ispunila očekivanja?

Moram priznati da socijalni rad nije bio moj prvi izbor. Prvi izbor je bio, bivša jugoslavistika, odnosno današnja kroatistika. Kako nisam uspjela to upisati, moje srce i duša su uvjek bili nešto mekanije naravi nego što bi trebali biti, pa što drugo onda nego humanitarno djelovanje, budući da je u meni postojao poriv za pomoć drugom čovjeku. Jedini mogući izbor nakon toga što nisam uspjela na kroatistici je bio socijalni rad. Upisala sam to sa velikim entuzijazmom, žarom, idealizmom i ružičastim pogledom na svijet. Tijekom fakulteta ono što sam naučila nije imalo nikakve veze sa praksom, dakle to je bila puka teorija. Bilo je nešto dobrih seminara i radionica koji su nam davali naznake kako će to izgledati. Ali kad sam došla prvi put na teren ja sam vidjela da to veze s mozgom nema što smo mi na fakultetu učili. I da je sve stvar umiješnosti, spretnosti, samoorganizacije, i dosta osobnog karaktera u takvim situacijama. Naravno da je znanje, koje sam usvojila bilo vrlo važno, ali vi se susrećete s korisnikom koji od vas očekuje da ćete vi biti na njegovoj razini. I ono što se socijalnom radniku, nažalost, često dogodi kroz praksu je to da ostane na korisnikovoj razini. Dakle, nama se događa to da se mi  počnemo približavati korisnicima. Oni su svi nekako uobičajnog jezika, govora, načina ponašanja,  te mi umjesto da ostanemo dostojanstveni na jednoj razini svoje struke mi  počinjemo biti karakterno slični njima. Tipa, tračeraja, ogovaranja, pričanja o korisnicima, što je loše za našu struku. Takvih ima jedno tridesetak posto ljudi koji jednostavno popuste pod tim. Sigurno je sedamdeset posto dostojanstvenih socijalnih radnika. Ali to vam se dogodi kad ne zadržite distancu. Dakle, važan je profesionalni odmak. Ma koliko vi htjeli pomoć, nikad ne smijete s korisnikom doći na ti. U malim sredinama sam vidjela jedan susjedski odnos socijalnog radnika. Tako socijalni radnik ne smije razgovarati, on mora zadržati dignitet stručnjaka, ne brinuti se da će ta pozicija na „Vi“ bilo ćemu naštetiti, dapače, dobiti ćete s korisnikom odnos poštovanja prema socijalnom radniku. To je ono što me najviše muči zapavo kod nas što postajemo nekako preživatelji ljudskih priča i sudbina, što se ne zadržimo na onom jednom stručnom nivou i što smo premalo agilni za usvajanje novih znanja. Nema seminara na koji sam mogla otići da nisam, i nema edukacije koju nisam prošla za koju sam imala šanse otići. Smatram da je cjeloživotno učenje prvi i osnovni zadatak socijalnog radnika/socijalne radnice jer se stvari mijenjaju.

5483_915805378484675_181765023396474184_n

Nisam pristalica onoga da sve moramo raditi po p.s.-u. Postoje različiti načini na koje se možmo snaći za svog korisnika a da to bude u okviru zakona. Nisam za opravdanja naše struke pred korisnikom jer mi ne možemo ovo ili ono. Ja to radim suprotno. Što vi možete učiniti? Znači ne ono što mi ne možemo, nego što vi možete učiniti osim toga što tražite novac. Ali oni se često poljuljkaju, žive fiktivno kod roditelja, ali nisu kod roditelja, i onda se ne žele pomicati. Postanu pasivni i čekaju da mi za njih riješimo stvari. Dokle god je to tako, treba se odmicati od toga na način da im prebacujete radnje koje su dužni obaviti. Kada u Kanadi idete pred socijalnog radnika, mjesec dana se spremate za takav postupak, brinete se jako hoćete i izgubiti socijalnu pomoć, jer je tamo socijalna pomoć takva da ona znači normalan život. U Hrvatskoj nas ne poštuju i zbog toga što su naši iznosi minorni, zato što ne može samac preživjeti sa osamsto kuna. Država je uvela aplikaciju da bi smanjila broj korisnika i da bi se provele restrikcije. Država je tim postupkom smanjila broj korisnika, ali ja ne vidim da je taj novac uložen u fond povećanja osnovice pa da oni koji su ostali u sustavu dobiju za preživjeti, pogotovo radno nesposobni. Što se tiče nezaposlenih, oni nikada nisu smjeli, niti trebaju biti u sustavu socijalne skrbi. Dakle, štićenici centra su radno nesposobni, obitelji koje imaju poteškoća, znači svi oni ugroženi koji ne mogu svojim vlastitim radom ostvariti dobit jer su bolesni. Nezaposleni su trebali ostati na burzi sa naknadama, dok te naknade traju te sa obvezama koje moraju proći da bi se ponovno zaposlili.

Koja je najljepša stvar koju ste doživjeli u svojoj karijeri od strane korisnika?

Doživjela sam da mi na vrata nakon tri godine od završenog tretmana pokuca maloljetni delikvent, koji je bio na svim mogućim drogama, koji je bio smješten u najtežoj ustanovi u Hrvatskoj. Ja nisam imala nikakvih tajni pred mojim klincima, mogli su doći kod mene doma. Pojavio mi se pred vratima i ja sam vidjela promjenjenu osobu. Uredan, počešlja, u kožnoj jakni, zaljubio se i našao posao. Radio je, posvetio se poslu, i više nije uzimao nikakve droge. Došao se zahvaliti za sve što sam učinila za njega. Jedna od ljepših uspomena je također ona na jednog od štićenika doma kojeg sam poslala na ljetovanje jer nikad nije bio na moru. Uspjela sam mu pronaći smještaj i osigurati boravak. Dobila sam razglednicu, prekrasnu zahvalu, koju je sam napravio.

Bavite se i pisanjem, što pišete? Kako nalazite vrijeme koje posvećujete tome?

Pišem poeziju, te sam do sada napisala zbirku poezija „Ka tica Nebeska“ i „Vlajland“, a u pripremi je i zbirka priča. Materijala ima puno, budući da ga crpim iz rada u struci. Ovo je moj ispušni ventil, nešto što me opušta i što volim raditi pa se zato vrijeme uvijek nađe.

Razgovarala: Andrea Frleta

Nela nastoji i preko društvenih mreža, svojim objavama, potaknuti širu javnost ali i svoje kolege i kolegice na kritičko razmišljanje i  proaktivnost. Jedna od takvih objava, koju ovdje prenosimo, bila je i ona koja je nastala povodom nedavnog velikog medijskog linča na socijalne radnike i radnice.

ZAMISLITE, NIKADA NISAM ODUSTALA!

Punim srcem i emocijama radim u pozivu socijalne radnice već 23 godine i zamislite nikada nisam odustala!

Ponukana nedavnim novinskim senzacionalističkim napisima javno priznajem kako sam ja osoba koja je oduzimala djecu roditeljima bez imalo grižnje savjesti:

– dvije bebe od par mjeseci po kojima su plazile uši, izgladnjele, s ranama na guzi od neprevijanja pelena koje su krvarile, neprestanog plača, ostavljene same u kući dok je majka prostitutka obavljala posao, a otac svodnik tražio nove klijente – uzela sam ih vlastitim rukama i odnijela u ustanovu;

– djevojčicu koju sam pronašla sa 6 godina potpuno golu, koja nije govorila, a svako rebro joj se moglo nazirati na tijelu, uplašena u kutu sobe, drhtureći skupljena i promrzla, dok su roditelji alkoholičari bili u potrazi za novim dozama, majka promiskuitetnog ponašanja za „čašicu pića“- odnijela sam je u ustanovu;

– dječaka od 8 godina, samohrane majke, ovisnice o heroinu u čijem stanu je bilo sakupljalište lokalnih ovisnika, dječak je ležao na prljavom madracu na podu punom opušaka, nije išao u školu, nije postojala kuhinja niti topli obrok, dok je na drugom madracu u istoj prostoriji majka zarađivala za heroin davanjem seksualnih usluga- odvela sam ga u ustanovu;

– dječaka od 5 godina, sustavno zlostavljanog, čiji otac je podvodio muškarce za plaćanje seksualnih usluga koje je naplaćivao za seksualni odnos sa svojom suprugom, majkom dječaka, a sve radnje su se događale pred očima dječaka

– dva dječaka koja je otac alkoholičar sustavno vezao, tukao, lupao, zatvarao u mračnu prostoriju u alkoholiziranom stanju dok je majka sve to gledala i „micala se s puta“ da i ona „ne dobije“….tzv „žena tijesto“.

U jednoj ustanovi za djecu sa posebnim potrebama 60 % djece je tamo ostavljeno od strane roditelja po samom rođenju i nikada nisu došli vidjeti dijete ili pitati za njega barem telefonom. Jedna djevojka sa 20tak godina pronađena je gola u svinjcu sa dvije svinje, tamo je živjela prije smještaja u ustanovu. Nikada nije progovorila.

Želite li da vam dalje navodim detalje? Sigurna sam da ne želite, a mogla bih tako još dugo, dugo….

Poruka novinarima i svim nadležnim institucijama, zar zaista nije dosta sustavnog degradiranja naše pomagačke profesije? Da li vi uopće znate što sve činimo i što sve vidimo? Znate što, i nadalje ću oduzimati djecu iz ruku ovakvih roditelja, jer smo jedini koji im na kraju preostanu kao nada i spas za život dostojan čovjeka. Za informaciju, nitko od ovih roditelja nije osuđen na kaznu zatvora???

Zar se još uvijek pitate odakle mi inspiracija za moja književna djela?

Dragi moji kolege, gdje ste?

Radne žene, 1.4.2016.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on TumblrShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someone