U okviru festivala Rdeče zore, 8. marta je u Koncertnoj dvorani Rog u Ljubljani nastupio Feministički pevački hor Z’borke. Radi se o samoorganizovanom, alternativnom, feminističkom horu koji je osnovan je u Ljubljani pretprošle godine kao odgovor na seksizam, šovinizam i stereotipe, kao i na nedostatak društveno angažovanijih akcija u kulturi i na području horskog pevanja.
Puno je pesama koje reprodukuju neravnopravnost i pasivnu ulogu žene u društvu, objektifikuju žene i obiluju seksističkim porukama. Takve pesme nalazimo, ne samo u popularnoj savremenoj muzici, već i u narodnim pesmama koje su priređene za horsko pevanje i koje horovi zatim reprodukuju i održavaju staus quo. Protiv toga se bori feministički pevački hor Z’borke koji izborom repertoara i direktnim menjanjem seksističkih tekstova dobro poznatih pesama pokušava da osnaži žene i postavi ih u ravnopravan i aktivan položaj. Z’borke se pevajući bore za ravnopravnost i jednake mogućnosti svih, a pre svega žena i manjina.
Hor broji petnaest stalnih članica. Na čestim audicijama redovno primaju nove članice i članove. Vođa hora je Pija Skušek, međutim, naglašavaju da je hor zasnovan nehirarhijski i autonomno. Pre svega, važno je da se članice hora dobro osećaju i dobro zabavljaju.
U Kontroli leta smo razgovarali sa članicama hora Z’borke Petrom Leverić, Svetlanom Jakimovskom Rodić i Martinom Čiković. Sve tri dolaze iz bivših jugoslovenskih republika. Petra je došla iz Pule 2003. godine u Ljubljanu na studije. Studirala je novinarstvo i kulturologiju, a trenutno radi u kancelariji sudskog tumača za hrvatski, srpski i crnogorski jezik. Svetlana je najduže u Sloveniji, još od 1990. godine kada je iz Kumanova iz Makedonije došla u Ljubljanu da studira na Akademiji za likovnu umetnost. Sada ima status samostalne umetnice, a u osnovnoj školi predaje likovnu umetnost. Martina dolazi iz Rijeke. U Ljubljani je 2001. godine upisala komunikologiju i posle osam godina se vratila u Hrvatsku. Međutim, ljubav je podstakla da ponovo spakuje kofere i nastani se za stalno u Ljubljani gde trenutno traži posao.
Kako to da ste se našle u Z’borkama?
Svetlana Jakimovska Rodić: Upravo nedavno smo shvatile da je nekoliko članica u našem horu koje nisu rođene u Sloveniji, ali su ovde došle, ostale i osetile Sloveniju kao svoj novi dom. Imamo dve članice iz Makedonije, dve iz Hrvatske, jedna članica je bila iz Nemačke u Sloveniji na studijskoj razmeni i bila je vrlo aktivna. Imali smo i Špankinju koja nas je pratila na koncertu na violončelu, a i dečka koji nas je pratio na harmonici i postao je naš potporni član.
Petra Leverić: Ja sam se učlanila u zbor i prije nego što smo ga osnovali. Znala sam, da će zbor biti osnovan, te da se to namjerava na Metelkovoj. Razlog je bio prvenstveno pjevanje, a onda kad sam čula da je osrednja tema svega toga da bi radili na feminizmu, osnaživanju žena, onda mi je to bio još veći poticaj da se uključim.
Koliko je članova u horu Z’borke?
Svetlana Jakimovska Rodić: Trenutno nas je petnaest. Ali imamo stalne audicije i primamo nove članove. Uvek smo otvorene za nove članice i članove.
Za sada imate samo članice?
Svetlana Jakimovska Rodić: Za sada su samo članice, iako je od početka bila osnovna ideja da se ne ograničavamo polom i svakako smo otvorene i za muškarce.
Da li to znači da nema zainteresovanih muškaraca?
Svetlana Jakimovska Rodić: Horu ne može da pristupi samo jedan muškarac. Problem je u glasovima. Trebalo bi da imamo najmanje tri muška glasa.
Martina Čiković: Nismo ograničeni spolom, muškim, ženskim, trans osobama. Spol ne igra ulogu, u biti igraju ulogu glasovi i koncept. Da bi se novi glas ustanovio mora biti troje ljudi. Znači otvoreni smo za sve spolove, ali koncept glasa je bitan.
Koja je bila vaša motivacija za učešće u horu?
Martina Čiković: Moja motivacija je bila to što nisam godinama pjevala. Upravo sam u tom trenutku kad sam čula da će osnovati novi zbor, razmišljala o ponovnom angažmanu u zborskom pjevanju. A onda sama ta ideja feminističkog zbora mi je bila vrlo bliska jer sam feministica. Kompozicija pjevanja i feminizma mi je bila nekako privlačna, idealna.
Svetlana Jakimovska Rodić: Svaka od nas je i pre nego što je pristupila horu, čula da postoji feministički hor i to joj se činilo kao prava stvar. Želela je da učestvuje u takvoj stvari i da podrži taj koncept. Sviđa mi se što je tako koncipiran hor u Sloveniji gde je mnogo horova i da se i na ovaj način družimo, a istovremeno istaknemo svoju misiju i svoj glas. Svaka je sebi rekla: ovo je OK, ovo je super! Kada smo se okupile, videle smo da smo tu sa svih strana.
Kada biste morale u nekoliko reči da opišete zbor, šta biste rekle?
Petra Leverić: Definitivno feministički zbor koji kroz pjesmu pokušava prodrijeti do šire javnosti, da ljudi čuju, vide, razmisle o takvim stvarima koje im se možda svakodnevno u životu događaju, a uopće nisu toga svjesni. Bilo kakav šovinistički nastup nad drugom osobom, sve nadmoći nad drugom osobom, sve takve stvari ispostavljamo u našem zboru.
Svetlana Jakimovska Rodić: Naše ime je FPZ- Feministički pevski zbor ( Feministički pevački hor). Dakle, tematika i naše poslanstvo je osvešćivanje o ženama, ženskim pravima, borba protiv seksizma, mizoginije, šovinizma. Pokušavamo na sve načine da istaknemo koliko je pogrešna atmosfera netolerancije, nerazumevanja, slabe komunikacije, viševekovnog neravnopravnog položaja žene. I to pesmom i atmosferom koja pre svega opušta i omogućava dijalog.
Na koji način se borite protiv seksizma, šovinizma i svega što ste naveli? Izborom repertoara, feminističkim intervencijama u same pesme koje birate?
Martina Čiković: Prvenstveno izborom repertoara, pjesama koje pjevamo i vježbamo. Budući da su određene pjesme šovinističke, seksističke, mizogine, uzimamo ih kao neki primjer šovinizma, seksizma i mizoginije i promijenimo tekst. Upravo zbog toga što su to većinom poznate pjesme, narodne ili opće poznate pjesme, dolaze do ušiju slušatelja. U biti, publika to ne očekuje. To je efekt koji postižemo promijenom teksta.
Petra Leverić: Mi smo nehijerahični, samoorganizirani, alternativni, feministički zbor u kojem glavnu ulogu nema samo i isključivo zborovotkinja i dirigentica, već svi skupa sudjelujemo u stvaranju teksta, pjesama, odabira pjesama, preoblikovanju riječi itd. Zborovotkinja više pristupa sa stručnog stajališta nakon što se svi dogovorimo oko aranžmana. Kad su te stvari jasne, ona razdijeli glasove, stihove pokuša prilagoditi glasovima u zboru. Mi imamo inače troglasno pjevanje: alto, mezzosoprano i soprano.
Svetlana Jakimovska Rodić: Ono što je važno za naš hor je da na svakom nastupu, pre svake pesme koju ćemo otpevati, ispričamo o kojoj pesmi je reč, kada je nastala, objasnimo kontekst pesme, kada je prvi put otpevana (kao npr., kod naše Feminističke himne). Kod pesama, čiji tekst menjamo, objasnimo kako i zašto smo to uradile. Kod pesama koje pevamo u originalnom jeziku, dodajemo značenje i da li smo je izvodile na nekom protestu ili slično. Pokušavamo da svaku pesmu zaokružimo nekim kontekstom i da ispričamo, ne samo priču o nastanku pesme, već i da osvetlimo stvar sa više aspekata.
Koliko traju probe? Verovatno i puno razgovarate i razmišljate o pesmama i repertoaru i pre nego što započnu probe pevanja?
Martina Čiković: Same probe se vrte oko pjevanja, klasične zborovske probe, imamo ih svake nedjelje dva sata i po novom i svake srijede dva sata. Povremeno imamo i solfeđo, to je dodatna nota svemu tome. Rasprave se događaju na našim sastancima koji su nakon probe. Striktno dijelimo te stvari. Inače bi samo debatirale. Na tim sastancima debatiramo što i kako, novi repertoar, u kojem kontekstu, da li će naša zborovotkinja napisati novi aranžman, što ćemo mijenjati, tko će mijenjati, ko piše pjesme, o novim nastupima, o novim pozivima. Pokušavamo se angažirati na svim poljima. Npr. u studenom prošle godine pridružile smo se akciji “Glasne za begunce” u Atriju ZRC-a gdje smo otpjevale dio svog repertoara, skupa sa drugim umjetnicima. Naša borba nije striktno samo borba protiv šovinizma, seksizma i mizoginije, borimo se protiv svih stereotipa prema svim marginaliziranim skupinama.
Petra Leverić: Repertoar je širokog spektra, od slovenskih pjesama otpora kao što je “Dajmo, ženske”, “Hrabra feministka”, “Feministke hitite” što je u biti “Hej brigade!”, svima poznata, do slovenskih pjesama koje se izvode na veselicama “Žena naj bo doma“, naša izvedba je “Žena ne bo doma”. Za tu pjesmu je najtragičnije što je tekst napisala žena. Već to je sporno da žena u tom kontekstu stavlja samu sebe u poziciju manje vrijedne, manje moćne, sama sebe stavlja unutar četiri zida. Odaziv publike je veći kad su takve obrade. Na ozbiljnije pjesme reagiraju ozbiljno. Vidi se ta reakcija kad su u pitanju klasičniji komadi ili neki poznatiji.
Svetlana Jakimovska Rodić: U svoj repertoar smo uvrstili i pesmu “Super Gran”. Mislim da je ta pesmica nastala uz englesku seriju koja je na uvek na početku imala ovu pesmu i u Engleskoj su primetili da cela serija govori o super bakici, podstiče međugeneracijski dijalog i stereotipnu ulogu bake izokreće naglavačke. Prilično je doprinela i menjanju slike bake u javnosti. Bila je vrlo popularna i mi smo je izabrali za jednu od pesama koju pevamo na našim nastupima.
U našem horu imamo jednu učenicu, većina su studentkinje, zatim zaposlene, nezaposlene, bake, mame… Nema nikakvih razlika između nas. Kod nas je bitno kako mi vidimo poziciju žene u današnjem društvu i kako želimo tu poziciju da na neki način promenimo, makar da utičemo na to, da pustimo svoj glas u javnosti.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Još jedna vaša karakteristična pesma zove se “Hrabra feministka”. O kakvoj pesmi je reč?
Petra Leverić: Unutar feminističkih inicijativa smo utvrdile da nam je potrebna nova feministična himna koje će nas bodriti i podignuti u trenucima slabosti. Tekst je nastao na radionici »Trash pisanje« u organizaciji Lezbično- feministične univerze. Prvobitno su nastale dvije verzije na melodiju jedne od naših najdražih partizanskih pjesama »Mlada partizanka«. Izabrale smo jednu od njih i priredile je na svoj način. Prvi put smo je zapjevale kao potporu »Shodu proti seksizmu«, maja 2014.
Koliko vama lično znači pevanje u Z’borkama?
Petra Leverić: Pjevanje je takvo izražajno sredstvo koje povezuje ljude, pjesma ima na nas utjecaj i mogu reći da u pjevanju uživam a pogotovu kad to ima neku jasnu poruku, onda još više.
Martina Čiković: Meni pjevanje u Z’borkama jako puno znači zbog toga što znam kad dolazim na probu da dolazim u prostor gdje su moji istomišljenici/istomišljenice. I to me u biti veseli. Ponekad koliko god mi širimo naš glas, naše mišljenje, naša zajednička razmišljanja i stavove, toliko je ponekad teško drugima objašnjavati svoja razmišljanja i svoje stavove i voditi neki dijalog. Nakon napornog dana je dobar osjećaj ući u prostoriju gde sjede ljudi s kojim dijeliš stavove i razmišljanja i koji te razumiju i sa kojima ne moraš pričati, niti se izjašnjavati, jednostavno si na istoj valovnoj dužini. Dobar osjećaj da radiš za istu stvar, osjećaj skupnosti koja se bori za istu stvar, za ista prava.
Petra Leverić: Ja bih samo još dodala: imaš osjećaj ne samo da si napravio dobro za sebe, već da si napravio za sve. Prevladava osjećaj da stvarno radiš na široj dimenziji.
Mislite li da je pevanje dobar način za izražavanje zajedništva i protesta?
Svetlana Jakimovska Rodić: Pesma se najbolje čuje u zajednici. Najbolje pevamo kada smo zajedno, kada smo tužni, kada smo radosni, kada imamo nešto da kažemo ili tada kad nam reči nedostaju. Kada nemamo koncerte, svake nedelje se nalazimo u Menzi pri koritu, na Metelkovoj od 18h do 20h. Devojke su super, odlično se zabavljamo i to se vidi i na koncertima. Pozivamo sve, koji su zainteresovani i koji žele da se pridruže pevačkom horu da nam se jave preko maila fpz.zborke@gmail.com, a možete nas naći i na facebook-u i javiti nam se tim putem i pratiti naše aktivnosti.
Razgovarala: Biljana Žikić