Paula Petričević diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a trenutno završava i magistarske studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Aktivna je kao članica Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanje te kao predavačica na Ženskim studijama u organizaciji ovog centra. Objavila je više tekstova koji se bave rodnom problematikom i medijskom reprezentacijom žena u domaćoj i međunarodnoj periodici i zbornicima. Predaje filozofiju u ŠOSMO “Vida Matjan” u Kotoru, a u slobodno vreme Paula voli da bude blizu mora i oblikuje u glini. Sa Paulom Petričević je razgovarala Jelena Đonović, urednica i voditeljka emisije Homerovi krugovi kulture na Radiju Homer iz Podgorice.
Sloboda žene/ženā u Crnoj Gori danas?
Formalno posmatrano, u Crnoj Gori, danas, žene uživaju ista prava kao i muškarci. One se mogu smatrati slobodnim. Prije svega, one uživaju pravo glasa još od daleke 1945. godine, i na tome, naravno, mogu da zahvale narodno-oslobodilačkoj borbi. Upravo je II svjetski rat, tj. učešće žena u II svjetskom ratu i kasnije, u izgradnji porušene zemlje, donio ženama prava koje prije samo 15-ak ili 20 godina nisu mogle ni da sanjaju.
Inače, naš postojeći pravni okvir prilično je korektan i zadovoljavajući. Međutim, s jedne strane, imamo jedan uglavnom dobar, reformisani pravni okvir, a s druge strane, imamo njegovu implementaciju, primjenu zakona koja je vrlo često daleko od zadovoljavajuće. Ono što takođe usporava ili onemogućava punu primjenu postojećih zakona jeste drušveni kontekst u okviru koga oni imaju biti implementirani. A on je oblikovan ne samo pozitivnim pravom već mnogo češće, i možda mnogo dominantije, običajnim pravom kao izrazom jedne tradicionalne, konzervativne i patrijarhalne Crne Gore.
U našoj sredini je patrijarhat nedovoljno često prepoznat kao problem. Zašto je patrijarhat problem? Pa, patrijarhat je problem zbog toga što polovinu čovječanstva smatra manje vrijednim. Patrijarhat je sistem dominacije, sistem u kome je žena onaj potčinjeni član… U tom smislu, nema onoga što se i u crnogorskom, a i u drugim konzervativnim društvima često pominje, takozvanog „zdravog patrijarhata“. Ne može biti ničega zdravog u sistemu koji je opresivan, isključujući prema polovini ljudi. Dakle, žene jesu slobodne u onom formalnom smislu, ali ako govorimo o slobodi od straha, o slobodi od nemaštine, ekonomskoj slobodi, o slobodi misli i izražavanja, ravnopravnom političkom učešću itd., koje se često ističu kao temelji civilizovanog svijeta ili kao najveće vrijednosti naše civilizacije, žene te vrste sloboda još ne uživaju ili ih ne uživaju dovoljno često ili dosljedno u bilo kom društvu.
Sloboda od straha ne može postojati u onim situacijama u kojima su žene izložene partnerskom nasilju, nasilju nad ženama ili onom što se često naziva nasiljem u porodici, a koje ostaje kao veliki problem i veliki izazov crnogorskog i, naravno, ne samo crnogorskog društva. Žene su isključene iz javne sfere, bolje reći, nisu dovoljno uključene u javnu sferu, bilo da je u pitanju politika, ekonomija, nauka, umjetnost itd., i neophodno je donijeti neke stimulativne zakonske mjere koje bi povećale njihovo učešće i u javnoj sferi. Neophodno je da žene izađu iz sfere privatnosti i u većoj i značajnijoj mjeri se uključe u javnu sferu i dođu u proporcionalnom broju na sva važnija mjesta odlučivanja.
Ako govorimo o izražavanju slobode žena, počev od najmlađih, devojčica, preko tinejdžerki, a zatim i odraslih žena, da li primećujete razliku u tom izražavanju u odnosu na muški pol na našem podneblju i kako te razlike prevazići?
Razlike u izražavanju slobode žena u odnosu na muškarce naravno da postoje, i nisu razlike ono što je problematično. Problematična nije razlika nego neravnopravnost. Ako su različiti načini izražavanja slobode žena u odnosu na muškarce posljedica različitih rodnih uloga koje su određenom društvu zadate, nepromjenljive ili teško promjenljive, onda mi govorimo o neravnopravnosti, kao o problemu koji je neophodno prevazići. Kako? Prije svega, razumijevanjem samog problema. Ne možete riješiti određeni problem ako ga ne prepoznajete kao problem; ne možete ostvariti ravnopravnost ako ne razumijete da je patrijarhat jedna suštinski opresivna, dakle, nasilna ideologija u kojoj postoje potčinjeni i nadređeni. Žene su u ovom slučaju one koje su potčinjene, koje su smatrane implicitno ili eksplicitno manje vrijednim, i kojima u skladu sa tim pripadaju strogo definisane rodne uloge.
Kad je reč o izražavanju slobode različitih kategorija žena u našem društvu, a pod kategorijama podrazumevamo izvesnu podelu žena u društvenom smislu, npr., na majke i one koje su nazvane nerotkinjama, zatim udatih i neudatih žena, potom na udovice i razvedene žene, popularno u našem okruženju nazvanim raspuštenicama, da li postoje razlike u izražavanju njihovih sloboda u društvu u kome živimo i kako podstaći društvo, ili same žene, da te razlike prevaziđu?
Ljude možemo podijeliti na bezbroj kategorija. Međutim, ovaj vaš izbor različitih kategorija na koje je moguće podijeliti žene u našem društvu, a to su, kako ste rekli: majke i nerotkinje, udate, neudate, udovice, razvedene, odnosno raspuštenice itd., meni govori puno. Sam izbor ovih kategorija potpuno je iz patrijarhalnog registra u kom se žena definiše u odnosu na njenu ulogu majke, odnosno supruge. Žena se definiše relaciono, uvijek u nekom odnosu jer je tek taj odnos čini kompletnom, i tek je taj odnos čini ljudskim bićem u njegovom punom smislu. I dok god mi budemo razmišljali o ženama kao biću za nekog, dakle, kao nekoga koga bitno određuje da li je udata ili nije, da li je razvedena ili nije, da li joj je muž živ ili ne, da li je majka ili nije, mi ne možemo smatrati da živimo u nekom ravnopravnom društvu, u društvu u kom su žene slobodne. Nisu slobodne zato što nisu subjekti u punom i pravom smislu riječi. Nedostaje im autonomija, nedostaje im sloboda. Nedostaje im moć da same sebe definišu i da svoja prava koriste bez obzira na svoj pol.
Pomenute kategorije patrijarhalnog registra, takođe su normativne, one sadrže i vrlo snažnu vrijednosnu komponentu. Dakle, smatra se da će se žena „ostvariti“ samo ako bude bila supruga, odnosno samo ako bude bila majka. Od nje se uvijek zahtijeva da se nadopuni odnosom sa muškarcem i da se nadopuni prokreacijom, rađanjem, ne bi li se ostvarila kao ljudsko biće. Vi ćete mnogo rjeđe, neuporedivo rjeđe, naći bilo kakav sličan zahtjev u odnosu na muškarca, jer se pod muškarcem misli norma. On je čovjek, on je rođen kao čovjek, on živi kao čovjek, on uživa svoja prava kao čovjek. Žena je rođena kao žena i ona tek treba da se ostvari „kao čovjek“: da se ostvari kao supruga, da se ostvari kao majka i da se iscrpi u toj ulozi bića za drugog. Tek tada, zapravo, ona će postati čovjek. Ona će se kvalifikovati kao punopravno ljudsko biće.
Foto: Flickr
Stavljati pred ženu zahtjeve ovog tipa moguće je samo u patrijarhalnom kontekstu koji je uvijek nedvojbeno doživljava kao biće za drugog, kao nekoga ko nema vrijednost sâm po sebi. I u tom smislu, nije čudo da se ovi nazivi ili, kako ste ih vi nazvali – kategorijama, ženā koje nisu majke, ili nisu udate, ili nisu više udate, da su to neki pežorativni i pogrdni nazivi, kao što su nerotkinje, raspuštenice itd. I onda je, naravno, i njihovo izražavanje slobode pod velikim znakom pitanja, pod budnim okom javnosti koja je uvijek spremna da sudi bez milosti o ovakvim ženama.
U prošloj emisiji Homerovi krugovi kulture naša gošća bila je Maja Todorović, dobitnica nagrade za najbolji dramski tekst na anonimnom konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta za 2015. godinu, pod nazivom „Šćeri moja“… U žiži njenog interesovanja bila je priča o knjeginji Zorki, prvom detetu kralja Nikole, ali upravo iz ženskog ugla i uticaja patrijarhalne zajednice na ženu uopšte. Tom prilikom dotakle smo se mogućnosti promena odnosa prema ženi, te se moje pitanje direktno odnosilo na konkretne predloge koje bi ona kao pisac dala. Naša gošća istakla je, pre svega, revidiranje odnosa same žene prema sebi, zatim žene/ženā prema ženama, a onda i važnost odgajanja ženskog deteta kao ne manje važnog u porodici u našem društvu. Kako vi gledate na date predloge, odnosno kako ih kao filozofkinja tumačite i možete li dodati neke svoje predloge?
Ja bih se u potpunosti složila sa nekim od ovih konkretnih prijedloga koje je vaša gošća dala. Svaka promjena počinje od nas samih. Revolucija se rađa u srcu svakoga od nas, promjena odnosa prema samoj sebi je tu zaista na prvom mjestu. Kad ona kaže da je neophodna promjena odnosa ženā prema ženama, ona tu dotiče jednu vrlo važnu stvar, a to je čest nedostatak elementarne empatije i solidarnosti između samih žena. To je takođe posljedica, odnosno odgovor na taj patrijarhalni imperativ. Dakle, nije poželjna solidarnost ženā sa ženama, osobito kada nije u skladu sa njihovim zadatim rodnim ulogama, i vi ćete kod žena mnogo češće naći mnogo čvršće i žešće braniteljke patrijarhata nego kod muškaraca. Svakako da mislim da je onda promjena odnosa ženā prema ženama zaista preduslov bilo kakvih ozbiljnijih društvenih promjena.
Kada Maja Todorović govori o važnosti odgajanja ženskog djeteta kao osobe kao nije manje važna u porodici, tu bih se složila s njom, ali bih dodala da je neophodna promjena vaspitanja i ženskog i muškog djeteta, uslovno rečeno, promjena jer, naravno, neke porodice, već na egalitaristički način podižu djecu, kao što su to činile porodice i prije deset, dvadeset, pedeset i sto godina. Međutim, zaista mislim da je vrijeme da ovakva vrsta odgoja prestane da bude incident i da postaje pravilo. Postoji ona stara izreka da je „ruka koja ljulja kolijevku – ruka koja upravlja svijetom“. I šta ona hoće reći? Hoće reći upravo to da onaj koji vas oblikuje, osoba koja vas oblikuje u nekoj najranijoj dobi, u vas polaže temelje budućeg društva.
Objavljeno u emisiji Homerovi krugovi kulture, 17. 12. 2015, Radio Homer Podgorica