Balerina

Merlot Levert, La bailarina

Merlot Levert, La bailarina

Jedna od istorijski najduže prezrenih ženskih profesija, po pravilu povezana sa sumnjama na lakši moral ako ne i na prostituciju, jeste ples. Sem rituala, spontane želje za pokretom ili društveno kodifikovanog plesa, posebna veština plesanja nije se mogla otresti niskoga socijalnog položaja sve do prodora italijanskog baleta na francuski dvor, u 16. veku. Kao dvorska umetnost, balet je naprosto nastavljao svoju nisku, mešanu karijeru (ples, mimika-pantomima, akrobatika) na višem nivou. Luj XIV je sam nastupao u baletima, dok su na scenama popularnih pozorišta – na primer u mnogim Molièreovim komadima, baleti bili sastavni deo predstave. Takav balet, kao deo drame ili opere, već je imao svoje plesačke „zvezde“, i svog velikog kompozitora – Lully-ja. Početkom 19. veka, balet je sa romantizmom doživeo ključne promene, koje su formirale ono što poznajemo kao klasični balet: on je zapravo romantični balet. Igra na vrhovima prstiju, beli til, radikalno skraćivanje suknje da bi se slobodno igralo, potpuni izostanak reči i pesme, precizno određeni, nazvani, klasifikovani i standardizovani pokreti koji se koriste u koreografiji, nužna virtuoznost – to su elementi koji su, koliko god su se škole menjale, ostali prepoznatljivi. Ruska škola je u drugoj polovini 19. veka zamenila propadajuću evropsku, pojava modernih baleta od samoga početka 20. veka menja i umnožava sliku. No to je aspekt koji nas manje zanima: ono što je zanimljivo, jeste status žene koja se naziva balerinom, značenja, kulturni konstrukti i antropološki elementi vezani za nju, njeno telo i njen socijalni značaj. Drugim rečima, zašto je balerina ikona, i kako je kao takva funkcionisala.

Još i danas, najveći deo devojčica, na pitanje šta žele da postanu kada porastu, odgovara da bi želele da budu balerine. Balerina je najšire prihvaćena ženska fantazma: to je savršeno disciplinovano telo, koje se za svoju veštinu trenira uzdržavanjem, lišavanjem, beskonačnom vežbom, po cenu ozbiljnih i bolnih telesnih transformacija i profesionalnih bolesti u starosti, po cenu životnoga programa koji je strog kao manastirski. Elementi patnje i izdržljivosti, čvrste volje i usmerenosti neprijatno podsećaju na mušku intervenciju, i ništa ne pomaže što to važi i za muške plesače. No za razliku od balerine, za dečaka svakako nije najprihvatljivija sanjana karijera da bude „baletan“. Balerina je biće iz snova, na sceni i u životu, baletan može postojati samo na sceni. Klasični balet daje izrazitu prednost ženskome telu, i na njegovoj elastičnosti i posebnosti gradi figure. Liberalnost 20. veka omekšala je i te oštre podele, no ostaje da je balerina još uvek moćna i za žene pozitivno određena ikona. Njena privlačnost je u uzbudljivoj kombinaciji seksualnosti (vidljivo telo, malo odeće, čitljiva erotičnost pojedinih pokreta), i negacije seksualnosti (visoka stilizovanost pokreta, eteričnost, izdvojenost iz realnog). Dodajmo tome jedan element koji retko primećujemo, naviknuti na precizan umetnički jezik: balerina ne govori. Ona je, zapravo, skoro apstrahovano žensko telo, najupadljivije kada je u uobičajenom, belom kostimu klasičnog baleta. U prilog tome posredno bi govorila podjednaka upotreba ikone u bišem socijalističkom i u kapitalističkom svetu: u oba slučaja, postanak balerine podrazumeva već rečene napore i lišavanja, u oba sveta balerina je imala sličan ikonički status. Uspehu je nesumnjivo na obe strane kumovao visoki stepen cenzure i kontrole seksualnosti koji je upisan u ovu ikonu. Izdvojena, udaljena, nema, skoro nerealna i bez vidljivih znakova da sama previše uživa, a sa znanjem da zbog svog igračkog savršenstva mnogo trpi, balerina je uistinu ujedinila represivne, seksualne i estetičke projekcije ženskoga tela. Ambivalentnost koja iz takvog položaja izlazi najizrazitije se vidi u izvesnoj „sociologiji balerina“ u bivšim društvima državnog socijalizma: imati balerinu za ženu ili ljubavnicu, bez obzira na mogućnu opasnost „drugarske kritike“, relativno brzo je postalo uobičajeno ispoljavanje muške moći i statusa u vodećim krugovima na vlasti.

Sa stanovišta žene, odnosno po pravilu devojčice koja se odlučuje (za koju odlučuju) da postane balerina – jer ta se odluka ne može više doneti u zrelo doba – postizanje savršenstva potpunom kontrolom nad svojim telom je jasan, čitljiv izazov svakodnevici, sivilu i svetu u kojem drugi kontrolišu uobičajenu žensku sudbinu. Tako ikona može sadržavati i žensku želju za mogućnim izlaskom iz predvidljivog i predviđenog, bar za doba pune ženske telesne aktivnosti. I premda je danas moguće posvetiti se plesačkoj karijeri bez ikakvog dodira sa klasičnim baletom, uistinu uspešne balerine u bilo kojem tipu plesa imaju za sobom teški trening klasičnog baleta. Balerina je naziv koji garantuje vrhunsku kompetenciju i kvalitet, bilo da je reč o modernoj liniji koju istorijski predstavljaju Isadora Duncan i Martha Graham, ili o klasičnoj, sa Annom Pavlovom i Majom Pliseckajom.

Maja Pliseckaja bila bi moj lični izbor, i za njenu ikonu vezano je malo čudo iz moje mladosti: bila je sredina aprila negde u drugoj polovini šezdesetih godina kada sam je kao devojčica gledala u Labudovom jezeru, i kada smo izašli iz pozorišta, svet belih snova nastavio se napolju – Beograd je bio pokriven debelim slojem snega. Ova visoka i velika žena, što nije idealan uslov za baletsko telo, imala je, posebno u svojim mišićavim rukama, moć mekih pokreta koju nije imala nijedna druga poznata balerina. Stručnjaci tvrde da je bila inovativna i odlično obaveštena, da je u SSSR uvela moderni američki balet, da je organizovala tajne, kućne predstave baleta koji se nisu mogli naći na repertoaru. Bila je svojeglava, nepokorna, nije se dala manipulisati od nomenklature, imala je stalne nevolje sa vlastima, uporno su je špijunirali, ali je nisu smeli zaustaviti. Ona, sa svoje strane, nije pobegla preko granice na nekom gostovanju. Sve to govori o tome da je u plesu uživala, i da izvan scene nije bila nema.

Postoji još jedan fenomen u savremenoj plesačkoj kulturi koji pokazuje koliki je upliv ikone balerine: to je američka trupa Les Ballets de Trockadero de Monte Carlo, nastala u sedamdesetim godinama u New Yorku, sasvim off-off Broadway. Ova isključivo muška grupa iz homoseksualne kulture parodirala je klasični balet. Od prvobitnog parodiranja, za koje je potrebno izvrsno profesionalno znanje, trupa danas u celome svetu poznata kao Trocks prešla je u drugu fazu i u drugu generaciju. Oni danas imaju mlade plesače i najbolje ruske učiteljice baleta koje dolari mogu kupiti. Program trupe je i dalje parodiranje klasičnog baleta, ali i nešto više: oni žele da dokažu da i muško telo može da izvede ono što je strogi klasični balet zamislio i ostvario isključivo sa ženskim telom. Pre nekoliko meseci, na baletskom festivalu u Hagu, videla sam ih po prvi put. Starije parodijske tačke, koje izvode i stariji plesači, teraju publiku na smeh do suza. Ali tačke sa mladim igračima, koji su zaista dosegli skoro nezamislivi stepen istreniranosti, zaustavljaju dah: oni moraju da publiku „obaveste“ nekim gegom na sceni da stvar zapravo nije ozbiljna. A ozbiljnija je, sa stanovišta važećih slika i stereotipa jedne kulture, više nego ikada. Nije reč o tome da se postigne neka sterilna ravnopravnost polova u jednoj oblasti, već o tome da se pokaže kako je pol sam socijalna i kulturna konstrukcija. Njihov izbor klasičnog baleta je izbor sklonosti i ljubavi, čemu parodiranje savršeno odgovara. Ismevajući konvencionalnost pokreta i ponašanja, oni pokazuju kako lako iz nje može iščeznuti spontana radost plesa, i kako tehničko savršenstvo nije ono što je u baletu jedino važno. A sa druge strane, ono što je u klasičnom baletu represivna apstrakcija ženskoga tela, upadom muškoga tela postaje problematizovanje kulturne represije. Mrtvo ozbiljan i nem, klasični balet u njihovoj interpretaciji postaje veseo, glasan i ludo zabavan – utoliko zabavniji što je plesač sposoban da izvede 36 savršenih pirueta sa bate-ima, kao i vrhunska balerina. Parodije modernog baleta nisu manje, nego možda više uspele, jer tu Trocks udaraju u konvencionalnosti za koje mislimo da „ruše“ stare.

Demitizacijom ikone, Trocks posredno pokazuju kako napor uložen u savladavanje tehnike ima smisla, i kako ovo „demontiranje“ ikone ne ugrožava njen pozitivan aspekt: suočiti se sa telom, ispitati njegove mogućnosti, i ne bojati se njegovih ograničenja.

Žene i zapošljivost

Radne žene, 11.02.2015.

Srodni link: Balkanka