Marina Veličković (Foto: Dunja Krvavavc)
Autor: Marina Tkalčić
Već neko vrijeme na prostranstvima Facebooka sve veću pažnju nam okupira stranica pod nazivom Krajnje Neuračunljive na kojoj se oštrim, kritičkim i ironijskim pristupom dekonstruiraju i propituju patrijarhalni i diskriminirajući obrasci hegemonijskog heteronormativnog maskuliniteta, te se zadire u samu srž problema s kojima se feminizam bori već godinama. Kako bismo saznale više o motivima ovog online aktivizma, razgovarale smo s Marinom Veličković – pravnicom koja stoji iza ove sjajne inicijative.
Kako se rodila ideja za pokretanjem Facebook stranice ‘Krajnje Neuračunljive’? Koja je priča iza samog naziva?
Ideja je bila da se skreće pažnja na svakodnevni seksizam. Od trenutka kada sam osvijestila da sam feministkinja (dosta rano, sa 13-14 godina), i počela aktivno razmišljati i govoriti o rodu, diskriminaciji i seksizmu, od muškaraca sam dobijala feedback da stvari koje govorim nisu tačne, da na neki način pretjerujem, da uveličavam, da emocionalno (ne) shvatam. Odjednom su moja iskustva, koja do trenutka kada sam ih stavila u okvir roda niko nije preispitivao, postala nešto što se poništavalo, diskutovalo, meni objašnjavalo, omekšavalo i razvodnjavalo. I meni je to na jedan način bilo gore nego samo iskustvo seksizma, jer sa jedne strane sam osjećala da se susrećem sa nepravednim društvenim standardima jer sam cura, a sa druge strane sam kontinuirano dobivala poruku da to ustvari nije nefer, nego da ja samo pretjerujem, i da ako se ja malo potrudim sve će biti OK. I onda, fast-forward, deset godina kasnije, od kojih sam se pet relativno aktivno akademski bavila feminizmom, sa grupom feministkinja osnivam čitalački klub, i kroz prvih pola sata prvog sastanka shvatam da moja frustracija nije samo moja, i da te genijalne cure koje neizmjerno volim i poštujem prolaze kroz jako slične stvari, i da društvo i njih, zbog toga što to primjećuju, i ističu, kažnjava na sličan način.
Tako je nastala stranica Krajnje Neuračunljive: poslije jednog od sastanaka kluba. Imala sam potrebu da stvorim prostor koji bi javno skretao pažnju na seksizam, jer dosta ljudi jednostavno ne registruje seksizam, ne prepoznaje ga, jer ne promatraju svoj svijet kroz okvir roda i ravnopravnosti. S druge strane je to trebao biti prostor koji bi curama, pogotovo mlađim, na neki način ukazao da krivica nije njihova, da su iskustva kroz koja prolaze stvarna, da su njihove frustracije realne, i da njihova ljutnja nije neosnovana – u suštini: da ih to što reaguju na seksizam ne čini neuračunljivima.
Kako nastaju tekstovi na memovima? Inspiraciju, očigledno, crpiš iz društvene svakodnevice. Primjerice, često spominješ i ironiziraš društvenu uvjetovanost žene koja je, u kontekstu ex-Yu zemalja i obiteljskog shvaćanja, potpuno ostvarena tek kada rodi dijete i uda se.
Tekstovi su proizvod internih šala sa ženskih druženja, iz kafana, iz razgovora u četiri ujutro nakon dvije flaše vina (20 posto), 40 posto proizvod nečega na čemu ja radim u datom trenutku i stvari koje zbog toga čitam, i 40 posto proizvod malo ozbiljnijih razgovora o feminizmu koje imam sa prijateljicama, koje obično onda malo pojednostavim da bi stale u mali rozi kvadrat. Nekada mi se i jave cure sa idejama – obično u formi frustracija, koje počinju sa: Joj da čuješ šta mi se desilo danas. Neki memovi nastanu i čisto jer imam potrebu da pokrenem neku temu, ili da malo bockam prstom (većina memova o braku i monogamiji je proizvod te želje da se pokrene neka vrsta diskusije i dekonstrukcije samog koncepta monogamnih veza i mogućnosti da one postoje izvan heteronormativnih i patrijarhalnih okvira).
Kome su namijenjeni memovi Krajnje Neuračunljivih – jer mnogi od njih su edukativnog karaktera, poput onoga da prestanemo djeci govoriti Tko se tuče, taj se voli, s obzirom da djevojčice uči da je nasilje od strane partnera normalno, a dječake da emocije izražavaju fizički, ne verbalno; ili onoga s objašnjenjem o pogrešnosti tumačenja seksizma kao nečega što su nam donijeli migranti, ili onoga koji govori o nužnosti spolnog odgoja, itd.?
Mislim da postoje dvije ciljne grupe – jedna su osobe koje lajkaju stranicu, i većina tekstova o iskustvima seksizma, koji su ironični, ili šaljivi, namijenjeni su njima. Sa druge strane dosta je ‘edukativnih’ tekstova u suštini namijenjeno za sheranje. Većina cura i žena koje su lajkale stranicu su jako osviještene, ali sve mi u prijateljima imamo i ljude koji to nisu, i ideja je da se kroz dijeljenje memova mogu i njima neke stvari ‘provući kroz uši’. Naprimjer, većini žena koje ja poznajem (ako ćemo iskreno većini žena sa kojima sam ikada pričala o abortusu) reproduktivna prava i prava na izbor nisu crno-bijela stvar i ne trebam ja da im ukazujem na kompleksnost odluka, dok sa druge strane dosta muškaraca imaju mišljenja koja su nastala u vakumu, i koja im jednostavno niko nikada nije izazvao, koja niko nije nazvao licemjernim ili nelogičnim. I ja sam prilično svjesna da je mogućnost da će jedan meme promijeniti mišljenje jako mala, ali može pokrenuti neku novu ideju, ili razumijevanje, malo otškrinuti vrata ka nekoj drugoj perspektivi.
U suštini, mislim da dosta seksizma potiče iz čiste muške privilegije da o nekim stvarima ne moraju razmišljati u kontekstu svakodnevnice, već da se mogu izdići na nivo abstrakcije, i onda je cilj Neuračunljivih da se pruži kontekst tim nekim teorijama i idejama koje su nastale u potpunoj izolaciji od ženskih iskustava seksizma. U posljednje vrijeme se počela dešavati jedna super stvar, a to je da cure taguju svoje partnere/supruge na postove o kućnim poslovima, i to mi je genijalno, jer se pokreće diskusija na skroz mikro-političkom nivou međuljudskih odnosa.
Često koristiš ironiju na memovima kako bi dekonstruirala stereotipne i patrijarhalne seksističke društvene obrasce koji okružuju žene i u modernom društvu. Možemo li ironiju u ovom slučaju promatrati kao revolucionaran stav, a ne samo bijes, koji se kao nužnost unutar bilo kojeg oblika feminističkog djelovanja tako često nametao feministkinjama? Ili nam je trenutno potrebno oboje?
Mislim da bijes nikada nije samo bijes, mislim da je uvijek vezan za moć i privilegiju – samo se određena ispoljavanja bijesa kategorišu kao prihvatljiva jer ne uzurpiraju postojeći odnos moći i prate diskursivna pravila, dok se manifestacije bijesa protiv sistema kategorišu kao negativne pojave opasne po društvo. I mislim da je to razlog zašto je bijes feminizma okarakterisan kao loša stvar – jer je skroz kontra ideala ženstvenosti koji zagovara patrijarhat – ispoljavanjem bijesa žene odbacuju rodno-im-nametnutu pasivnost. Samom činjenicom da žene ne samo osjećaju bijes, već ga odluče ispoljiti dolazi do malih probijanja diskursa hegemonog maskuliniteta.
Sa druge strane, mislim da odatle dolazi i odbijanje da se ženski bijes posmatra kao ljutnja (što se generalno percepira kao muška karakteristika), nego se svrstava u kategoriju histerije i neuračunljivosti i tako mu se oduzima legitimitet – tako bijes prestaje da se gleda kao legitimna reakcija na nepravdu i postaje emocionalna reakcija na ‘percepciju nepravde’. U suštini, ako/kada dođe do prepoznavanja ženskog bijesa kao stvarnog bijesa, a ne histerije ili emocionalne neuračunljivosti, ja već to vidim kao svojevrsnu pobjedu za feminizam – to je već prepoznavanje feminizma kao intelektualnog poduhvata i pristanak da se ispitaju uzroci bijesa i legitimitet iskazanog bijesa, dok je kategorisanje bijesa kao histerije ustvari potpuno negiranje intelekta feminizma. Tako da iza moje ironije definitivno čuči bijes, ali se ja iza toga ne krijem, jer mislim da je jako bitno da se stvori narativ u kome feminizam ponovo obgrli ljutnju – mogu biti bijesna, ali to ne znači da sam neuračunljiva; činjenica da sam ljuta ne znači da gubim svoje intelektualne i logičke sposobnosti, šta više u većini slučajeva mi se slika tada izoštri.
Često svjedočimo ograđivanju mnogih pojedinaca/ki od feminizma, koji se u tom kontekstu promatra kao partikularna borba za određenu vrstu prava, te pristajanje uz tzv.humanizam kao pravedniji stav, kao brigu za sveopće dobro svih. U čemu je problem – u nedovoljnom znanju o povijesti feminističke i ženske borbe, ili? Kako pomaknuti još uvijek mnoge pojedince od stava da je feminizam mržnja muškaraca?
Mislim da je prvi korak dokazivanje da je to ustvari lažna dihotomija, jer partikularna prava nisu u suprotnosti sveopštem dobru, nego su štaviše neophodna da bi se postiglo dobro svih. Percepcija u kojoj imamo ograničen broj prava, pa ako nekome damo više, drugome nešto oduzimamo, u osnovi je kapitalistička. U stvarnosti ne postoji taj oblik razmjene, već više funkcioniše na principu – prava koja garantujemo stvaraju društvo kakvo želimo. Ljudi generalno nemaju problem sa činjenicom da im je ograničena sloboda da napadnu nekoga na ulici i uzmu im bubreg koji bi mogao spasiti nekome život, jer smo kao društvo odlučili da je to neki osnovni civilizacijski standard koji nas spašava od toga da živimo u Hobbesovom Levithianu.
Problem je što patrijarhat puno više cijeni tjelesni integritet muškaraca, nego tjelesni integritet žene (pa tako sloboda donošenja odluka vezanih za sopstveno tijelo postaje predmetom javne diskusije u kontekstu abortusa) – i tu dolazimo do momenta u kojem se suočavamo sa činjenicom da je za većinu ljudi koji se suprotstavljaju feminizmu sveopće dobro ustvari patrijarhalno definisano, i ‘svi’ su u suštini muškarci, te je tako humanizam obično borba za jednaka prava svih ljudi, ali su ljudi definisani kao muškarci. Mislim da je problem, ustvari, u neshvaćanju da živimo u patrijarhalnom, heteronormativnom društvu u kojem i kada bi svi bili jednaki, muškarci bi bili jednakiji.
Što se tiče mijenjanja individualnih stavova, ja tu imam prilično podijeljeno mišljenje – sa jedne strane mislim da je ono što se može postići na individualnom nivou jako ograničeno, i da u suštini treba mijenjati sistem, ali sa druge strane jedini način da taj novi sistem bude bolji je da ima istinski legitimitet, što znači da ne smije biti nametnut, već mora predstavljati vrijednosti većine društva. A ako ćemo iskreno, mislim da još uvijek nismo došli do nivoa svijesti u kojem bi novo društvo, stvoreno po slici trenutnih društvenih vrijednosti, bilo feminističko. Tako da se trudim ostvariti neku komunikaciju na individualnom nivou, ili je bar ohrabriti, ali ne tolerišem govor mržnje, homofobiju, transfobiju i seksizam – dovoljno se dugo bavim online feminizmom da prilično dobro znam odmah na početku prepoznati koliko je neko zaista otvoren za nove ideje, a koliko samo stranicu pokušava iskoristiti za širenje mržnje i netolerancije. Također, ne vjerujem da je moja dužnost edukovati nekoga o osnovama feminizma, toliko toga je dostupno online, da stvarno ne vidim razlog da ja budem nečiji Google – diskusije o stvarima koje su malo kompleksnije, ili neke istinske nedoumice su mi uvijek super i tome se radujem i bude mi drago kada se neko obrati, ali liječenje individualnih stavova da je feminizam mržnja muškaraca, ili da nam ne treba feminizam jer žene imaju pravo glasa, to su stavovi koje nikada nisam uspjela promijeniti, i onda sam odlučila da prestanem pokušavati i da energiju fokusiram na druge nivoe interakcije.
Ropkinje smo dvostrukih standarda kojima je naše patrijarhalno društvo još uvijek opterećeno. Spisateljica i književna kritičarka, Mary Ellmann, je još 1968. godine u svojoj knjizi Thinking About Women skrojila termin ‘seksualna analogija’ kojim upućuje na sklonost da sve fenomene, bez obzira na njihovu promjenjivost, razumijemo u okvirima naših izvornih i jednostavnih spolnih razlika, u muško-ženskoj dihotomiji. Čini se da društvo do danas nije bitno napredovalo, čak suprotno – pa je tako, kako ističeš, ono što je kod muškaraca samopouzdanje, kod žena arogancija i sl. Kako se riješiti ovakvih konzervativnih svjetonazora o ženi? Misliš li da će društvo ikada dovoljno napredovati, a da bi se odmaklo od binarnog mišljenja koje uglavnom ženu supostavlja muškarcu kao normi?
Mislim da danas problem više nije suprotstavljanje žene muškarcu kao normi, već hegemonija heteronormativnog maskuliniteta kojem se suprotstavlja feminitet, ili bilo šta što se smatra karakteristikama feminiteta. Tako su u kontekstu nekih prava heteroseksualne žene u povlaštenoj poziciji u odnosu na gej muškarce (npr. pravo na brak na našim prostorima). Ovo je također očito ako posmatramo nivo diskriminacije i nasilja kojem su transrodne osobe izložene u javnom prostoru – upravo jer samim svojim bivanjem oni_e ruše patrijarhalni narativ o odnosu spola i roda kao nečega što je fiksno i prirodno, a ne suštinski nametnuto, suprotstavljaju se dihotomijama na kojima sistem počiva. Društvena reakcija na to je užasno nasilna.
Jedini način da se pomaknemo sa ove tačke je da počnemo fluidnije razmišljati o spolu i rodu i razbijati iluziju da se radi o binarnim suprotnostima. Mislim da je isto jako bitno osvijestiti da je ova hijerarhija također i klasna, tako da se neki oblici maskuliniteta i feminiteta privileguju (npr. ideja da žene moraju imati njegovane ruke i sređene nokte devaluira ženski rad rukama, koji je i u kapitalističkom poretku proizvodnje manje vrednovan).
Marina Veličković (Foto: Gisela Ferrari)
U komentaru na jedan od memova Krajnje Neuračunljivih razvila se diskusija oko 4. vala feminizma koji je u jednom trenutku definiran kao on-line feminizam – feminizam razmjene linkova, a nikakvog konkretnog učinka, nedovoljne kritičnosti. Možemo li tvoj aktivizam svrstati u kontekst 4. vala feminizma? I kako bi definirala svoj rad, s obzirom da mu zasigurno ne fali kritičnosti, a zadire u samu srž problema rodne i ostalih društvenih neravnopravnosti?
To je meni ostala jedna od dražih razmjena u komentarima! Ja sam dijete Y generacije, imala sam prvi blog u osnovnoj školi, bila tumblr-addict u srednjoj, i ozbiljno se posvetila online aktivizmu na fakultetu. I većinu svog feminističkog obrazovanja sam ustvari stekla online – zabell hooks sam prvi put čula preko Tumblra, prve debate između liberalnih i radikalnih feministkinja koje sam čitala su bile online, prvi put sam shvatila šta je rape culture preko Tumblra i prvi put sam tu vidjela javno prozivanje muške privilegije. Naše obrazovanje ignoriše i žene i feminizam koliko god može, od nedostatka autorica u udžbenicima, preko načina na koji su žene prikazane, do rodnih stereotipa koje obrazovanje njeguje. Neki dan sam pričala sa prijateljem o ovome i on je imao genijalan komentar da mi u toku svoga osnovnog i srednjeg obrazovanja radimo Hasanaginicu najmanje 3-4 puta, i ni jednom ne spomenemo u analizi činjenicu da se njeno ime nigdje ne pojavljuje, već da ona postoji samo kroz identitet svoga muža. I mali milion takvih primjera.
Tako da, meni je to slanje linkova, razmjene stavova online, ustvari otvorilo prozor u jedan novi svijet. I to je od početka bila jedna od ideja Neuračunljivih – ne da daju zadnju riječ, nego da pokrenu diskusiju, da cure u školi, na fakultetu, na kafama pričaju o ovim stvarima. I ja to vidim kao aktivizam. Inače ne vjerujem u podjelu na aktivizam i politiku, jer to nekako depolitizira aktivizam, ali isto tako se protivim i podjeli aktivizma na onaj koji je u javnom prostoru (i koji se percipira kao pravi aktivizam jer sliči politici) i aktivizam koji je u privatnom prostoru. Smatram da su oba neophodna za promjenu, ali da feminizam u javnom prostoru ovisi od feminizma na individualnom nivou. Po meni je politika u kući, politika u vezama, politika u pregovorima oko stavljanja kondoma podjednako bitna kao politika u parlamentima i mislim da je online feminizam super alat da se podstakne razvijanje te vrste diskusija.
Na pojedinim memovima kritiziraš promatranje ženskog tijela kao objekta seksističkih prepucavanja, pa tako govoriš da se ženske obline percipiraju kao poželjne samo u kontekstu seksa, odnosno muškog seksualnog apetita i majčinstva. Možemo li uopće govoriti o ženskom tijelu kao neovisnom, izvan konteksta određene utilitarnosti – bilo u seksualnom smislu, bilo u funkciji žene kao maternice/stroja za rađanje?
Mislim da o tijelu generalno ne možemo govoriti izvan konteksta utilitarnosti, jer je koncept tijela oko kojeg je diskurs izgrađen ustvari društveni konstrukt. Feminizam je napravio veliki korak kada je razdvojio spol i rod, međutim tu se još uvijek predpostavlja da je spol neutralna kategorija koja je ahistorična i kulturološki nespecifična, a kroz sve bolje razumijevanje seksualnih i rodnih identiteta shvatamo da je postojeća binarna podjela jednostavno neodrživa. Žensko tijelo ne može postojati izvan svoje reproduktivne uloge sve dok se njegov identitet svodi na imanje ženskih reproduktivnih organa. Mislim da je feministička nauka, pogotovo posljednjih godina u polju embriologije počela da bilježi značajne napretke u tome kako razumijemo i razmišljamo o spolu, i počela je da pruža naučne dokaze za feminističke post-strukturalne teorije (postoji super članak na tu temu koji je napisala Azeen Ghorayshi). U suštini jako puno kontrole koja se vrši nad ženskim tijelom – od standarda ljepote, standarda ženstvenosti, do oduzimanja reproduktivnih prava, posljedica je viđenja ženskog tijela kao isključivo odgovornog za produženje vrste, i onda se nad tim tijelom vrše restrikcije u ime društvene utilitarnosti. Ovako to sve zvuči pomalo abstraktno, ali većina argumenata za kriminalizaciju abortusa se svode na inherentnu vrijednost ljudskog života kao načina produžetka vrste (koja se danas sve više percepira kao nacija).
Kakvo je socio-ekonomsko stanje žena u BiH? Kako se razvija (i razvija li se uopće) situacija s porodiljnim naknadama?
U obrazovanju su žene ravnopravne sve dok se ne dođe do master i doktorskih studija, gdje im broj opada, i tu se vidi primjer staklenog stropa. Najviši procenat žena u BiH radi u uslužnoj djelatnosti i prilično je jasan rodni aspekt ekonomije u kojoj su žene generalno zaposlene na lošije plaćenim poslovima. U BiH još uvijek važi zakon o pravu na abortus koji je preuzet iz Jugoslavije i koji postavlja prilično čvrste restrikcije (abortus je legalan do 10 tjedana trudnoće, mada se u privatnim klinikama obično može obaviti i kasnije, no tu se postavlja pitanje kome je onda dostupan i koliko i kako je reguliran), kontracepcijske pilule se ne nalaze na listi esencijalnih lijekova u Kantonu Sarajevo, kao ni pilula za dan poslije – što znači da nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Žene sa invaliditetom se susreću sa posebnim oblicima diskriminacije u pristupu zdravstvu, jer javne zdravstvene ustanove nemaju adekvatnu opremu za preglede (naprimjer, posebne mamograme i ginekološke stolove). Što se tiče porodiljskih naknada, Vlada Federacije je (napokon) donjela odluku o formiranju Radne grupe za izradu prijedloga mogućih rješenja, no bitno je naglasiti da bi ovo i dalje samo pokrivalo prava porodilja koje se nalaze u radnim odnosima, i da samo formiranje radne grupe i dalje znači da smo prilično daleko od rješenja.
Kada bi osnovala Anarho-feministički front žena – koji bi bili osnovni ciljevi i segmenti feminističke borbe, odnosno koje društvene probleme bi istaknula kao glavne neprijatelje stvarnoj ravnopravnosti žena, ali i slobodnom društvu uopće?
Po struci sam pravnica koju su oduvijek fascinirala reproduktivna prava, jer je to jedan od rijetkih momenata kada kontrola nad ženskim tijelom postaje jako jasna i javna i daje joj se otvoreno politički predznak, tako da su za mene reproduktivna prava nekako prvi front borbe. Ali ja reproduktivna prava shvatam u kontekstu reproduktivne pravde u kojem se ta prava ne svode samo na pravo na izbor, već i na seksualno obrazovanje koje je seks-pozitivno i koje priprema i dječake i djevojčice za odnose koji su bazirani na poštovanju partnera_ice i prepoznavanju njihove ljudskosti, na dostupnost kvalitetne i besplatne kontracepcije koja ženama omogućava da imaju punu kontrolu nad svojim reproduktivnim zdravljem, ali i na kvalitetnim sistemima zdravstvene i socijalne zaštite koji bi imanje djece učinili mogućim za sve žene koje to žele, nezavisno od seksualne orijentacije ili bračnog statusa. Tek kada žene budu imale potpunu kontrolu nad svojim jajnicima i maternicama, moći ćemo pričati o istinski slobodnim izborima u drugim aspektima naših života – od braka, do zapošljenja, do prisustva u politici. Mislim da je ovo jako bitno i u kontekstu toga – anarho – jer ustvari vidi moć i politiku kao nešto što je suštinski kapilarno i jako lično, i tek kada promijenimo odnose mikro-moći možemo pričati o konkretnim promjenama na makro planu.
Libela.org, 22.5.2016.
Radne žene, 23.5.2016.